Home Najnovije Što nam lažu, a što je zaista dokazano generalima?

Što nam lažu, a što je zaista dokazano generalima?

1262
2

Marko Milanović, docent međunarodnog prava na Sveučilištu u Nottinghamu i suradnik Beogradskog centra za ljudska prava, koji je objavio knjigu Haške nedoumice, objavio je na portalu Peščanik vrlo opsežnu i vrlo korisnu analizu haške presude protiv hrvatskih generala, koju je pročitao gotovo u cijelosti. Presuda sadrži čak 1.500 stranica, a do objave članka Milanović ih je pregledao više od tisuću. Tekst pod nazivom Haška presuda Gotovini prenosimo u cijelosti.

Presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku izazvala je potpuno predvidljive reakcije. U Hrvatskoj opća konsternacija; u Srbiji i Republici Srpskoj manje ili više otvoreno likovanje. Neovisno o njenoj pravnoj kvaliteti, ova presuda možda najbolje pokazuje kolika je zapravo nemogućnost prava i suđenja za ratne zločine da poremete duboko uvriježena poimanja stvarnosti podređena nacionalističkom jednoumlju, barem u kratkom i srednjem razdoblju.

Čuvši nalaze vijeća suca Orija da je Hrvatska vojska činila masovne i sustavne zločine tijekom Oluje, zločine koji su bili sastavni dio politike režima Franje Tuđmana i u kojima su sudjelovali osuđeni generali Gotovina i Markač, građani Hrvatske okupljeni na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nisu ni za jedan tren razmatrali mogućnost da je sudsko vijeće u pravu, da su se ti zločini zaista dogodili i te žrtve zaista stradale. Ne, oni su stali i plakali, ne nad žrtvama, nego nad sobom i nad svojim generalima. Zbog nepravedne presude, u Zadru je jedan bivši branitelj na glavnoj gradskoj ulici razbio izlog i potom sebe sjekao razbijenim staklom. O mentalnoj bolesti bilo koje vrste je, naravno, nepristojno dalje pričati, ali taj nesretni čovjek je u neku ruku i duševno zdraviji od onih okupljenih na Jelačić-placu. On je nacionalizam iskreno doveo do njegovog logičnog završetka; za razliku od hrvatskih i srpskih političara, on barem nije licemjer.

A kad smo već kod njih, prije nego što je osobno dočekala oslobođenog Čermaka na zagrebačkom aerodromu, Jadranka Kosor je izjavila: “Presuda koja je izrečena nije pravomoćna. Pred nama je žalbeni postupak. Budući da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je Hrvatska sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, to je za Vladu RH neprihvatljivo. Poduzet ćemo sve da se ta kvalifikacija pred drugostupanjskim vijećem poništi. Vlada je naručila studiju o teoriji zajedničkog zločinačkog pothvata i ta studija pravnih stručnjaka je poslana sudu.” (Navedena, vjerojatno skupo plaćena, studija će, naravno, uvjeriti Tribunal da odustane od zajedničkog zločinačkog pothvata, oblika krivične odgovornosti koji je Tribunal sam smislio i primijenio u desecima slučajeva, o čemu više dolje.)

Josipovićeva reakcija pametnija od Kosoričine

Predsjednik Hrvatske i profesor prava Ivo Josipović je daleko pametniji i pošteniji od predsjednice HDZ Jadranke Kosor, ali je ipak dio istog sustava. Tako je i on radi očuvanja svoje fotelje morao podilaziti hrvatskom nacionalizmu rekavši: “Osuđujuća presuda generalima Gotovini i Markaču, posebno obrazloženje o udruženom zločinačkom pothvatu, ozbiljan je pravni akt koji je šokirao mnoge.” Izvještaj se nastavlja riječima: “Josipović je istaknuo da su mnogi građani razočarani i teško prihvaćaju presudu, ali i naglasio da ona ne dovodi u pitanje legitimitet i legalnost Domovinskog rata ni Oluje: ‘Uvjeren sam da zločinački pothvat nije postojao, a teza o zločinačkom pothvatu ne podrazumijeva da su svi sudionici vojske i policije zločinci. Hrvatska poštuje i poštovat će sve heroje koji su sačuvali našu neovisnost i slobodu’, rekao je Josipović naglašavajući da Hrvatska nikad neće moći prihvatiti dovođenje u pitanje legitimiteta Domovinskog rata.” (Primijetite kako je presuda “ozbiljna”, te kako je šokirala “mnoge”, ali ne nužno i njega.) Mantru vlasti jednako žustro ponavlja i opozicija; tako je šef SDP-a Zoran Milanović ustvrdio da “udruženi zločinački pothvat ne priznajemo i nikada ga nećemo priznati”.

S druge strane sukoba presuda je, naravno, potvrdila sve srpske predrasude o zločinima u Oluji. Ali, Tribunalu će se vjerovati samo u ovom trenutku kada kažnjava zločine protiv Srba. Kada su Srbi zločinci, Tribunal je jednako pogan srpskim nacionalistima, kao i hrvatskim, i to ova presuda neće nimalo promijeniti. Za Milorada Dodika ona je, naravno, bila prilika da kaže kako presuda “skida stereotip da su samo Srbi vodili organizirani rat, a ostali to radili pojedinačno i samo u nekim prilikama”. U prijevodu: pošto su i Hrvati krivi, mi smo manje krivi.

Toliko o njima. To što presuda nije nimalo pokolebala u njihovim predrasudama hrvatsku javnost i kleptokratske političke elite sve je samo ne šokantno. To je tim prije manje iznenađujuće pošto je pobjednički hrvatski nacionalizam još teže izlječiv od gubitničke srpske verzije. Tko je u nekom trenutku uključio HRT i vidio otvoreno i besramno navijanje tzv. novinara za nevino osuđene generale, na trenutak je mogao čeznuti za tzv. profesionalizmom Tijanićevog tzv. javnog servisa. Svetinja egzistencijalnog Domovinskog rata u Hrvata i dalje je takva da se njoj ne može suprotstavljati nitko tko ozbiljno želi društvenu moć, utjecaj i položaj. Njoj se na oltaru klanja i moli i sama sveta matera Rimokatolička crkva – što će biskupima Bog kad je tu Hrvatska, Hrvatska koja svoje vjernike nagrađuje mnogo neposrednije od nedokučivog božanstva (o profesionalnim braniteljima da i ne govorimo).

Toliko, dakle, o njima. Mene, a nadam se i vas, zanima sama presuda. Presudu, naravno, nitko nije pročitao (tko će se boriti s tisuću stranica na engleskom?), ali zato svako o njoj ima mišljenje. Ako vas, za razliku od nepokolebanih, zanima što u njoj zaista piše, a što ne piše, nadam se da će vam ovaj tekst biti od koristi. Ja sam se, dragi čitatelji, za vas borio s tisuću stranica, da bih vam mogao odgovoriti na sljedećih šest pitanja:

1. Jesu li Hrvatska ili Oluja u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački pothvat?

Ne i ne. Ponavljam, ne i ne. Tko drukčije kaže, kleveće i laže. Ne morate vjerovati meni, pogledajte sami: sažetak presude je dostupan na ‘našem’ jeziku ovdje, dok je presuda dostupna na engleskom u dva dijela, ovdje i ovdje. Sudac Orie je u sažetku presude izričito rekao kako se ovaj predmet “ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest: jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine”. U paragrafu 13 presude, Pretresno vijeće također vrlo jasno kaže kako se u predmetu ne sudi “izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluji u svojoj borbi protiv krajiških Srba. Zajedničkim zločinačkim pothvatom nije označena sama Oluja, nego odluka hrvatskog čelništva da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine uz vršenje drugih, pratećih zločina.

Kada je Tribunal ustanovio da je hrvatsko vodstvo imalo namjeru protjerivanja Srba i da je tu namjeru ostvarilo, on time nije osporio pravo Hrvatske da uspostavi kontrolu nad svojom teritorijem, uključujući tu i upotrebu oružane sile protiv pobunjenika. Drugim riječima, nije problem bio u korištenju sile kao takve, nego u načinu na koji je ona korištena, protivno međunarodnom pravu. Također, kada je Tribunal u slučaju Milutinović našao da je postojao zajednički zločinački pothvat srpskog čelništva da protjera albansko stanovništvo s Kosova, on time nije osporio tadašnje pravo Srbije da silom uguši pobunu na dijelu svog teritorija, nego odluku srpskog čelništva da pribjegne etničkom čišćenju tog teritorija.

Zašto je ova presuda u Hrvatskoj doživljena kao napad na Oluju ili na samu Hrvatsku? Zato što dominantni nacionalistički narativ u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i Bosni, počiva na amoralnom stavu da se u pravednom, obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini, barem ne kao dio državne politike. Upravo je taj stav i omogućio vršenje ratnih zločina, jer je svakoj zaraćenoj strani njena stvar pravedna. Zato i npr. gradonačelnik Zagreba tvrdi kako je “apsurdno nazvati oslobađanje okupiranih područja vlastite države zločinačkim pothvatom”. Iako je Tribunal izričito rekao da ne spori “oslobađanje okupiranih područja” kao takvo – Bandiću je to jedno te isto. Hrvatska politička elita predstavlja presudu Tribunala kao osporavanje prava Hrvatske da oslobodi svoj teritorij, jer njoj smeta činjenični nalaz Tribunala da su zločini bili dio državne politike Hrvatske, kao sredstvo i cilj ratovanja; ne plod djelovanja nekih loših pojedinaca, nego plod djelovanja same te elite. Drugim riječima, Tribunal je ustanovio da je Tuđmanova vlast u svojoj biti, ako ne po svom obujmu, bila isto tako balkanska, sirova i kič kao i ona Slobodana Miloševića. To boli, a posebno boli HDZ Jadranke Kosor i njegove restlove.

2. Što je uopće taj zajednički zločinački pothvat?

Zajednički zločinački pothvat inače nije neka antihrvatska (ili antisrpska) konstrukcija kojom se pokušavaju minimizirati tekovine pravednog obrambenog rata. On ne predstavlja zasebno kazneno djelo, niti odgovornost države, nego poseban oblik individualne kaznene odgovornosti.
‘Ovo je velika nepravda, čeka nas druga runda’..Pravnički preciznim jezikom, zajednički zločinački pothvat smatra se oblikom supočinjenja, sa sljedećim elementima: (1) u njemu sudjeluje više osoba; (2) te osobe dijele zajedničku zločinačku namjeru ili svrhu; (3) određeni neposredni izvršitelji čine pojedina kaznena djela radi ostvarivanja te zajedničke zločinačke namjere ili svrhe; i (4) konkretni okrivljeni o čijoj se krivici odlučuje sudjelovao je u tom pothvatu, dijeleći zajedničku zločinačku namjeru, i bitno mu je pridonio. Ako se svi ovi elementi dokažu izvan svake razumne sumnje, okrivljeni će biti kriv ne samo za svoj doprinos pothvatu, koji sam po sebi ni ne mora predstavljati međunarodni zločin, nego i za sve pojedinačne zločine koje su neposredno izvršili drugi pripadnici pothvata u okviru njihove zajedničke namjere.

Da bismo ovo preveli na običan jezik, uzmimo primjer pljačke banke. Četiri osobe dogovorile su se da će opljačkati banku, uz upotrebu ili prijetnju upotrebe sile – to je zajednički zločinački pothvat s namjerom vršenja razbojništva. Tri ulaze u banku, dok ih četvrta osoba čeka u automobilu. Iako ta četvrta osoba sama nije ukrala ni dinara, niti je bilo kome pretila nasiljem, i ona će odgovarati kao supočinitelj jer je bitno pridonijela izvršenju razbojništva omogućavajući ostalima da poslije pljačke pobjegnu. Na primjeru holokausta, i Hitler i Göring i Himmler bili bi odgovorni kao supočinitelji genocida, iako osobno nikoga nisu ubili, jer bi se moglo dokazati izvan svake razumne sumnje da su oni dijelili namjeru uništenja Židova i da su tom pothvatu bitno pridonijeli, svako na svoj način, mada nikog osobno nisu usmrtili. Iako ne možemo dokazati da su oni naredili smrt bilo kojeg konkretnog Židova, oni bi bili odgovorni za smrt svih šest milijuna Židova koje su neposredno lišili života brojni drugi pripadnici pothvata, ili druge osobe koje su oni instrumentalizirali.

Zajednički zločinački pothvat opisuje kolektivnu, sustavnu prirodu kriminaliteta. On također smanjuje dokazne teškoće u postupcima protiv političkih i vojnih lidera, jer fokus suđenja pomiče s razine pojedinačnih zločina (iako oni uvijek moraju biti dokazani) na jednu općenitiju razinu, na postojanje jedne zajedničke namjere ili plana i bitnog doprinosa članova pothvata ostvarenju tog plana. Ono što treba razumjeti je da taj doprinos sam po sebi ne mora biti kriminalan. Vozač automobila za bijeg sjedenjem u tom automobilu tijekom pljačke banke ne čini nikakvo zasebno kazneno djelo (iako se možda nepropisno parkirao); njegovo ponašanje kažnjivo je samo u sklopu cijelog pothvata, koji je kriminalan kao takav jer mu bitno pridonosi.

Osim ovog, prvog tipa zajedničkog zločinačkog pothvata, postoje još dva. Najkorisnija i najkontroverznija je treća, tzv. produžena kategorija zajedničkog zločinačkog pothvata. Ona dopušta da se pripadnici pothvata kazne ne samo za vršenje zločina u sklopu njihove zajedničke namjere, nego i za vršenje zločina koji su im mogli biti razumno predvidivi. Vratimo se primjeru pljačke banke, s tim što se sada tijekom pljačke dogodilo i ubojstvo, jer je jedan od razbojnika ubio stražara koji je posegnuo za pištoljem, ili službenika koji je uključio alarm. Ako je prvobitni dogovor razbojnika podrazumijevao da će oni banku samo opljačkati, ali da nikoga neće ubiti, za ubojstvo osim samog ubojice po prvoj kategoriji zajedničkog zločinačkog pothvata ne bi mogao odgovarati nitko od ostalih trojice razbojnika. Ali, po trećoj kategoriji zločinačkog pothvata, za ubojstvo bi odgovarao čak i vozač automobila za bijeg, jer je on mogao razumno predvidjeti da bi tijekom pljačke banke neki od stražara mogao biti ubijen (npr. ako je vidio da ostali razbojnici sa sobom nose oružje).

Na međunarodnom nivou postojao je npr. zajednički zločinački pothvat čiji je cilj bilo etničko čišćenje Bosne putem nasilnog protjerivanja stanovništva, ali bi pripadnici tog pothvata bili odgovorni i za djela poput ubojstava ili silovanja koja nisu nužno bila dio zajedničke namjere, ali koja su mogli razumno predvidjeti. Ova treća kategorija zajedničkog zločinačkog pothvata je sporna, ali ne zato što je ona plod nekakve zavjere protiv nekog od zavađenih naroda. Problem je u definiranju jasnih parametara odgovornosti, te jasne veze između odgovornosti i individualne krivice (npr. točno kakav doprinos pothvatu će se smatrati bitnim), što zahtijeva izvjestan vrijednosni sud. Takve probleme imaju sve netradicionalne, fleksibilne teorije odgovornosti, ali to ne znači da ih zato uopće ne treba primjenjivati, jer je poanta njihovog postojanja upravo u njihovoj fleksibilnosti.

3. Koji su bili dokazi za postojanje takvog pothvata tijekom Oluje?

U paragrafu 2314 presude, Tribunal je na sljedeći način definirao zajednički zločinački pothvat tijekom Oluje:

Pretresno veće nalazi da su pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vodstva dijelili zajednički cilj trajnog iseljenja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine korištenjem sile ili prijetnje silom, što je bilo jednako i uključivalo je progon (deportaciju, prisilno premještanje, protupravne napade protiv civila i civilnih objekata, i diskriminatorne i restriktivne mjere). Svrha zajedničkog zločinačkog pothvata nalagala je da broj Srba preostalih u Krajini bude sveden na minimum, ali ne nužno i da srpsko civilno stanovništvo bude u potpunosti izmješteno (prijevod moj).

Ukratko, zajednički zločinački pothvat činilo je etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ponovno, Tribunal nije smatrao zločinačkom odluku hrvatskog vrha da silom uguši pobunu u Krajini i povrati kontrolu nad hrvatskim teritorijem, nego njegovu odluku da iz Krajine protjera srpsko stanovništvo. Po nalazu Veća, ključni sudionici ovog zločinačkog pothvata bili su Franjo Tuđman i njegovi bliski suradnici, poput Gojka Šuška (paragraf 2315 i dalje).

Pri dokazivanju postojanja ovog zajedničkog zločinačkog pothvata, Vijeće je uzelo u obzir sljedeće činjenice:

– Veliki broj pojedinih zločina, poput ubojstava, nečovječnog postupanja ili pljačkanja imovine, te masovni egzodus srpskog civilnog stanovništva;

– Brijunske transkripte, kao i transkripte s više drugih sastanaka hrvatskog čelništva;

– Svjedočenje Petera Galbraitha, bivšeg veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj;

– Javne izjave Franje Tuđmana;

– Diskriminatorske mjere koje su hrvatske vlasti poduzele za onemogućavanje ili otežavanje povratka prognanih Srba, posebno zakonodavne mjere u pogledu napuštene imovine;

– Mjere koje su hrvatske vlasti poduzele ili razmatrale radi poticanja naseljavanja etničkih Hrvata na području Krajine;

– Propuštanje hrvatskih vlasti da efikasno istraže i krivično gone pojedinačne zločine počinjene s hrvatske strane tijekom i poslije Oluje.

(Vidi odjeljak 6. presude, a posebno paragraf 2303 i dalje.)

Netočno je, dakle, reći, kao što je to izjavio prof. Puhovski, “da je transkript brijunskog sastanka jedini dokaz na kojem se temelji teza o udruženom zločinačkom pothvatu, [te]… da je Čermak oslobođen samo zato što nije bio na tom sastanku”. O Čermaku više dolje. Kakva bi presuda bila bez brijunskih transkripata teško je reći, ali oni sigurno nisu bili jedini relevantni dokazi.

4. Zašto su Gotovina i Markač osuđeni, a Čermak oslobođen?

Kada je Tužiteljstvo dokazalo postojanje zajedničkog zločinačkog pothvata tijekom Oluje, ono je obavilo samo pola posla. Ono je potom moralo dokazati izvan svake razumne sumnje i da su konkretni okrivljeni bili sudionici tog pothvata i da su njemu bitno pridonijeli. Tužiteljstvo je to uspelo dokazati za Gotovinu i Markača, ali ne i za Čermaka.

Gotovina i Markač su obojica sudjelovali u planiranju Oluje i neposredno naređivali protupravne napade na civile i civilne objekte, čime su bitno pridonijeli zajedničkom zločinačkom pothvatu, što su učinili i stvaranjem opće klime nekažnjivosti učinjenih kaznenih djela protiv srpskog stanovništva (paragrafi 2370-71, 2560, 2580-2583); oni su proglašeni krivima ne samo za pojedina djela koja su bila dio zajedničke namjere zločinačkog udruženja (protjerivanje srpskog stanovništva), nego i za djela koja su im bila predvidiva, poput ubojstava i pljačke, po trećoj kategoriji zajedničkog zločinačkog pothvata (paragrafi 2373 i dalje, 2586).

U pogledu Čermaka, Vijeće je našlo da u njegova zaduženja nije spadalo održavanje reda i mira u Kninu, da je stupanj njegove kontrole nad podčinjenima bio ograničen, te da nije dokazano da su njegovi neposredni podčinjeni sudjelovali zločinima (paragrafi 2391, 2411, 2431, 2448, 2455). Vijeće je našlo i da je uloga Čermaka u Kninu poslije Oluje bila normalizacija života u gradu, te da, iako je morao biti svjestan da je većina srpskog stanovništva grad napustila, nije dokazano da je on znao da je svrha mjera normalizacije bila poticanje naseljavanja etničkih Hrvata (paragraf 2470).
General Ivan Čermak završio u bolnici na Rebru..S druge strane Vijeće je ustanovilo da je Čermak poricao i sakrivao zločine počinjene u Gruborima, te da je davao obmanjujuća uvjeravanja međunarodnoj zajednici da se poduzimaju ili da će se poduzeti koraci da se zaustave zločini nad Srbima. Međutim, osim ovoga, Vijeće je zaključilo da optužba nije dokazala svoje navode da je Čermak dopustio, umanjivao, poricao ili sakrivao zločine nad Srbima (paragraf 2510). Po mišljenju Vijeća, obmanjujuća uvjeravanja koja je Čermak davao međunarodnoj zajednici nisu po svojoj prirodi činila doprinos zajedničkom zločinačkom pothvatu, dok mu sakrivanje zločina u Gruborima nije bitno pridonijelo (paragraf 2548). Po ovom pitanju Čermak je zapravo bio najbliži osudi.

Netočno je, dakle, i reći da je Čermak oslobođen samo zato što nije prisustvovao brijunskom sastanku; on je oslobođen prije svega zato jer nije dokazano da je imao ulogu u protjerivanju srpskog stanovništva.

5. Zašto su Gotovina i Markač oslobođeni po točki 3 optužnice?

Gotovina i Markač oslobođeni su samo po 3. točki optužnice, i to ne zbog manjka krivice, nego iz tehničko-pravnih razloga. Naime, točke 2 i 3 optužnice obuhvaćale su suštinski ista djela – protjerivanje srpskog stanovništva – ali po dvjema različitim pravnim kvalifikacijama. Kako je srpsko stanovništvo protjerano preko državne granice, a nije razmješteno unutar Hrvatske, na taj progon odnosila se samo 2. točka, deportacija kao zločin protiv čovječnosti (paragrafi 1738, 1759).

6. Što će se desiti nakon žalbi?

Hrvatski lideri uveliko podgrijavaju nade pučanstva u drugo poluvrijeme, tj. u žalbeni postupak koji predstoji u Tribunalu poslije ove prvostupanjske presude. Svaki optimizam je u tom pogledu neopravdan. Iako je točno da Žalbeno veće može preispitati nalaze Pretresnog veća, ono to čini s različitim stupnjevima intenziteta. Žalbeno veće bavi se prije svega pravnim pitanjima, dok će činjenične nalaze Pretresnog veća preinačiti samo ako su oni toliko pogrešni da do njih na osnovi izvedenih dokaza nije moglo doći nijedno razumno pretresno veće. Drugim riječima, čak i ako žalbeni suci misle da su pretresni suci pogriješili po nekom činjeničnom pitanju, oni će promijeniti tu odluku samo ako je greška tako očigledna da kod tog konkretnog pitanja ne može biti razumnog neslaganja. Žalbeno veće vjeruje činjeničnim ocjenama Pretresnog veća, jer je Pretresno veće provelo dvije godine slušajući svjedoke i izvodeći sve potrebne dokaze, i ne preispituje ih bez prijeke potrebe. Cjelokupno suđenje se pred Žalbenim većem ne ponavlja.

U drugom poluvremenu su, dakle, pravila igre drugačija; tim koji igra na činjenice to čini s jednom rukom vezanom iza leđa. Ako je naprimjer razumna ocjena Pretresnog vijeća da brijunski transkripti dokazuju postojanje zajedničke kriminalne namjere hrvatskog čelništva – a je – Žalbeno veće je neće dirati, čak i da se s njom neki konkretni sudac ne slaže. Također, treba imati u vidu da je u pogledu svih ključnih činjenica troje sudaca Pretresnog veća bilo jedinstveno; samo je sudac Kinis izdvojio mišljenje po jednom jedinom činjeničnom pitanju koje nije imalo utjecaja na konačnu odluku Vijeća o krivnji optuženih. Jednoglasnost Pretresnog veća umanjuje šanse za preispitivanje njegovih nalaza po žalbi.

Koliko sam to mogao procijeniti na osnovi jednog vrlo brzog čitanja, prvostupanjska presuda ne poteže neka pretjerano kontroverzna pravna pitanja, koja bi se mogla lako napasti pred Žalbenim većem. Tako npr. u pogledu elemenata zajedničkog zločinačkog pothvata Pretresno vijeće potpuno prati praksu samog Žalbenog veća. Mada će dobro plaćeni odvjetnici obrane neka sporna pravna pitanja sigurno naći, ja bar ne vidim prostor za dramatično drugačiji rezultat u drugom u odnosu na prvo poluvrijeme. U svakom slučaju, najbolji mogući ishod za hrvatske nacionaliste neće biti oslobađanje Gotovine i Markača, nego drugačija vrsta osude, npr. po zapovjednoj odgovornosti, a ne po zajedničkom zločinačkom pothvatu. Naravno, treba reći da će se na presudu, pored obrana Gotovine i Markača, vjerojatno žaliti i Tužiteljstvo u pogledu oslobađanja Čermaka, a možda i u pogledu visine kazne dvojice osuđenih. Pred Tužiteljstvom su tu iste prepreke kao i pred obranom, a prikrivanje zločina u Gruborima ostaje Čermakova najslabija točka.

Previous articleDržava, javnost, privatnost
Next articleVIDEO: Glumice kažnjene jer se intendantica boji Lenke Udovički?

2 COMMENTS

  1. Hvala vam na ovom tekstu.
    Jos kad bi barem nasi primitivci svih narodnosti imali volje procitati ga dalje od prvog odlomka.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here