Sindikat prosvjetnih radnika Finske, u koji je učlanjeno čak 95 posto finskih učitelja i profesora, pozvao je 2015. godine svoje članstvo da sudjeluje u velikom općem štrajku finskih sindikata. Učitelji su jedan petak zatvorili škole i pridružili se velikom sindikalnom prosvjedu u Helsinkiju. Sindikat u svome pozivu napominje da će on snositi troškove kazne za svakog njihovog člana koji sudjeluje u štrajku.
Da, štrajk prosvjetnih radnika u Finskoj je zakonom zabranjen i za svaki dan koji nastavnici provedu u štrajku, moraju platiti kaznu. Ako njihov štrajk potraje duže, zakon predviđa izvanredne otkaze. Razlog takvog zakona? Ništa i nitko ne smije blokirati Ustavom zajamčeno pravo djece na obrazovanje.
Zašto spominjem Finsku? Zato što su hrvatski mediji, koji podupiru štrajk hrvatskih prosvjetnih radnika, u više navrata pokazivali na finski školski sustav koji bi nam trebao biti uzor. Ja se slažem, ali hajdemo onda uzeti finske zakone koji reguliraju školstvo i prenijeti ih ovdje. Finska ima 30 posto više učenika po nastavniku nego Hrvatska i finski učitelji primaju 5 do 10 posto nižu plaću od finskog nacionalnog prosjeka.
Kad bismo mi primijenili finski model, Ministarstvo prosvjete i znanosti moralo bi otpustiti 30 posto zaposlenih u školstvu i sniziti plaće prosvjetnim radnicima tako da im prosjek bude oko 5.900 kuna neto. Osim toga, ovi što štrajkaju već mjesec dana morali bi dobiti otkaze.
Takva rigorozna pravila protiv štrajka prosvjetnih radnika nisu samo u Finskoj. Njemačka zabranjuje zakonom štrajk djelatnika u svim javnim službama. Četvero nastavnika žalilo se Ustavnom sudu koji je odbio njihovu žalbu. Dobro sad pročitajte ovo:
“Pravo na štrajk javnih službenika doveo bi do lančane reakcije vezane za strukturu javne službe i potkopao bi fundamentalne principe države”, zaključio je Andreas Vosskuhle, predsjednik Ustavnog suda.
Njemački ustavni sud je također odbio tvrdnju da zabrana štrajka javnim službenicima krši njihovo pravo na štrajk. Sud smatra da je pravo djece na obrazovanje, zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima, iznad prava na štrajk.
U SAD-u je također javnim službama, zaposlenicima Vlade SAD-a zabranjeno štrajkati. Nastavnici u osnovnim i srednjim školama su većinom zaposlenici pojedinih država, a ne Vlade SAD-a. No, opet, velika većina država SAD-a (njih 38 od ukupno 50) svojim zakonom zabranjuje štrajk učitelja u javnim školama.
U Švedskoj je svim učiteljima – i u javnim i u privatnim školama – zabranjeno štrajkati ne po zakonu, već kroz kolektivni ugovor. Država u Švedskoj ima tu mogućnost utjecaja i na privatne škole budući da je tamo vaučeriziran sustav pa su sve škole dio zajedničkog javnog financiranja.
A kako je to uređeno u Hrvatskoj? I naš Ustav jamči djeci pravo na obrazovanje, ali nema zakona koji će to pravo provoditi u djelo. Zakon o javnim službenicima i namještenicima ne predviđa nikakve kazne za štrajk, kolektivni ugovori s državnim službenicima također ne zabranjuju štrajk, tako da hrvatske javne službe to itekako koriste. Ništa ne sprječava nastavnike da štrajkaju ako žele i cijele godine. Proteklih mjesec dana u štrajku bit će im čak i plaćeno (?!).
Tako je kod nas zato što Hrvati imaju općenito izopačeni sustav vrijednosti. Kod nas su neke službe i zanimanja iznad drugih, ne prihvaćamo princip jednakosti. Doveli smo se do toga da svi pričaju o nekakvom “pravu na štrajk”, a nitko se ne pita što je s pravom na obrazovanje. Ustavni sud bi trebao reagirati i naložiti nastavnicima da se vrate na radna mjesta.
Nitko ne kaže da učitelji nemaju pravo prosvjedovati, tražiti veće plaće ili što god požele, ali ne bi to smjeli raditi tijekom radnog vremena. Za to postoje razlozi. Ničiji materijalni interes ne smije ugrožavati funkcioniranje države.
