Sušanj i Moreti: Samozvani stručnjaci ne razumiju brodogradnju

Dana 20.07.2010. u Novom Listu je objavljen tekst pod naslovom „Škverovi spasili izvoz“ autora Branka Podgornika. I taman kada pomislite da je netko u ovoj državi konačno progledao, te počeo pridavati zasluženo značenje brodogradnji i njenoj važnosti za hrvatsko gospodarstvo u tekstu se uočava da analitičari HGK govore da : „Ako se zanemare brodovi, ukupni hrvatski robni izvoz nastavio je padati, uočili su analitičari HGK. Stoga se, kažu, »o mnogo povoljnijem trendu kretanja izvoza ne može govoriti«, pri čemu napominju da izvoz brodova ima »varijabilni, sezonski karakter«. Većem broju grana izvoz i dalje pada, osobito plina, električne opreme, strojeva, uređaja i ribe.“, započinju svoje novo reagiranje član NO 3.maja Roland Sušanj i član NO Brodograđevne industrije 3.maj Nikša Moreti.
Ovakvi i slični samozvani ekonomisti, jer drukčije ih se ne može nazvati, koji tvrde da izvoz brodova ima varijabilni sezonski kakakter, govore u stvari da su brodovi kao paradajzi ili neka slična biljka, te da ih ima samo u sezoni kada uspijevaju, ako takvi ekonomisti predstavljaju analitički tim HGK, onda je to katastrofa za hrvatsko gospodarstvo. I sada kada je bjelodano jasno da hrvatski izvoz, tj. hrvatsko gospodarstvo ne može opstati bez brodogradnje, samozvani stručnjaci koji ne razumiju brodogradnju nastavljaju kontinuirano blaćenje brodogradnje i brodograditelja, te time uništavaju hrvatsko gospodarstvo.
Da bi se shvatilo koji su glavni uzroci nastalih gubitaka, te zašto je brodogradnju nužno sačuvati mora se vratiti na početak 90-tih u vrijeme nastanka Hrvatske države. Hrvatska država je zajedno s brodogradilištima naslijedila oko 500 milijuna dolara dugova koji su nastali u brodogradilištima kao plod markovićevog tečaja i loših deviznih zakona u bivšoj državi, a da ne govorimo o znatno otežanim uvjetima poslovanja u ratnom periodu, tako da se vrijeme do 1998. godine može i razumjeti kao vrijeme u kojem je bilo važnijih prioriteta nego sređivanje stanja u brodogradnji. Zadnjih 12 godina se pokušavalo srediti stanje u brodogradnji, ali bezuspješno, jer država kao vlasnik je donosila odluke koje sama nije provodila ili ih je provodila djelomično, pa umjesto da se brodogradilišta jednom zauvijek saniraju i počnu poslovati na zdravim osnovama, samo su se generirali novi gubici. Najbolji primjer toga je odluka Hrvatske Vlade iz 1998. o sanaciji hrvatskih brodogradilišta koja nije nikada provedena, a da je danas sigurno ne bi govorili o brodgradnji u ovom kontekstu. Gubici u brodogradilištima nisu slika nesposobnosti u brodogradilištima, već slika nesposobnosti cijelog sustava, uključujući i državu kao vlasnika brodogradilišta. S druge strane zemlja bez strateške industrije postaje taoc tuđih interesa i lobija. Jedina prava strateška industrija u Hrvatskoj je brodgradnja. Sa razvojem brodogradnje kao industrije i njenim definiranjem kao ključnog segmenta razvoja gospodarstva, što nikada do sada nije učinjeno, otvara se novi prostor za poticanje investiranja u domaću proizvodnju, otvaranje novih radnih mjesta i razvoj malog i srednjeg gospodarstva, tehnologije, znanosti i školstva. Svaka nacija koja je u stanju izraditi brod kao visokosofisticirani proizvod u stanju je organizirati i svaku drugu industrijsku proizvodnju Nemojmo zaboraviti da se cijela industrija Japana izdigla na brodogradnji, a Južna Koreja je sve to samo kopirala. Svi znamo što danas u svijetu industrije znače pojmovi Samsung, Deawoo i Hyundai. Sada sve to kopira i Kina, pa i drugi, a mi, od kojih su Koreja i Kina učili, brodogradnju imamo, ali je odbacujemo. Brodogradilišta ne treba prodavati ili likvidirati, već sačuvati, ne radi čuvanja radnih mjesta ili zato što je likvidacija skuplja od sanacije, nego zato jer nam je potrebna. Zato treba:
– izvršiti brzu i efikasnu snanaciju i restrukturiranje u brodogradilištima pod vodstvom struke,
– izvršiti „sanaciju i restrukturiranje“ u glavama državnih i drugih dužnosnika koji „brinu“ o brodogradnji kako bi se prihvatili posla i kako bi prestali nečinjenjem ili lošim činjenjem generirati ogromne nepotrebne gubitke, kako bi izbacili politikantstvo i stranačke interese iz brodogradilišta, te kako bi prestali blatiti brodogradnju u medijima, jer time obeshrabruju domaće poduzetnike koji su već odavno mogli bitno povećati domaću komponentu, i slabe pregovaračku poziciju direktorima brodogradilišta koji u okolnostima stalnog zatvaranja brodogradilišta, likvidacije i prodaje tko zna kome, ne mogu postići bolje cijene za brodove.
Sasvim je sigurno da nasilni pokušaji privatizacije, odnosno privatizacija pod svaku cijenu vodi ka uništenju brodogradnje i gospodarstva općenito. Najbolji prilog ovoj konstataciji je činjenica da je za riječku Brodograđevnu industriju 3.MAJ d.d. pristigla samo jedna ponuda, austrijskog koncerna A-tec, preko njezine tvrtke kćeri Crown Investments, a radi se o tvrtci koja se nikada nije bavila brodogradnjom, dok je za njaveće dalmatinsko brodogradilište Brodosplit, odbijena ponuda DIV-a za privatizaciju tog brodogradilišta. Iz navedenog se vidi da se privatizacija hrvatske brodogradnje svodi na pokušaj privatizacije i tiho gašenje brodogradnje u BI 3.MAJ d.d. i da sasvim sigurno ovakav neozbiljan pristup države kao većinskog vlasnika svih hrvatskih brodogradilišta neće polučiti željene rezultate.
Rasprodaja brodogradilišta je nakon rasprodaje banaka, telekoma, ostalih industrijskih postrojenja, tvornica itd. zadnji čavao u lijes neovisnosti hrvatskog gospodarstva, nakon čega postajemo kolonija i najamna radna snaga za tuđe interese, zaključuju Sušanj i Moreti.