U boj, u boj…ubij, zakolji…

Danas je taj dan. Dan kada ćemo MI njima doći glave. Nažalost, glave ćemo im doći samo na parketu moderne arene, a ne one arene – uzora iz vremena kada su gladijatori čekali na koju će se stranu okrenuti palčevi onih koji su odlučivali o životu i smrti. Naravno, ako se nije radilo o obračunu gladijatora s nekom od divljih zvijeri, izgladnjelih pa pripuštenih da se pogoste ljudetinom. Na sveopće oduševljenje “građana”.

foto: telegraf.rs

Danas je taj dan. Dan kada će se neki moći otisnuti na put o kojem će moći pričati svojim unucima. Ako prežive. Na put koji bi, u normalnim zemljama i među normalnim ljudima (točnije – među ljudima), bio samo ugodan obiteljski izlet, koji bi uključivao posjet sportskom događanju. Nadmetanju dvaju sportskih kolektiva koji nose imena svojih država.
S obzirom da živimo tu gdje živimo (ako se ovo uopće životom može nazvati), odlazak na polufinale rukometnog prvenstva Evrope u kojem će se sukobiti (to je, u ovom slučaju, sasvim točna riječ) domaćin Srbija i susjedna Hrvatska, to je sasvim neizvjesno putovanje, koje se može nazvati čak i avanturističkim turizmom. Umjesto sportskim.

Snage reda i mira u Srbiji su na nogama. Na nogama na kojima nisu bili kada je trebalo spriječiti barbarske napade grupica iz ranog željeznog doba, jer su osim kamenjem raspolagali i sjekirama. Na nogama na kojima nisu bili, jer svakoj je političkoj strukturi na ovim prostorima dobro došao bilo koji sportski incident, a da bi javno pokazali svoje zalaganje za dobrosusjedske odnose. Sve dok je susjed u svom dvorištu. U međuvremenu, zajedno s navedenim neandertalcima prisustvuju utakmicama. Zajedno pjevaju himne, zajedno drže ruke na srcima. I, osim po odijelima, među njima neke drastične razlike i nema.
Naprotiv, oni prvi proizvod su onih drugih. Proizvod su politike širenja mržnje prema onima tamo. Naši vjerni navijači, naš dvanaesti (ili ovisno o sportu, osmi ili koji već) igrač. Povremeno, zbog Evrope ili već nekoga, moramo reći kako su sve to divljaci i kako mi nemamo ništa zajedničko s njima. Baš ništa zajedničko, osim cijelih stadiona i dvorana koji frenetično plješću na nacifašističke poklike i pozive na hortikulturne radove tipa sađenja vrba ili na radove koji uključuju i nož i žicu.

Uloga napadača i žrtve mijenja se ovisno o lokaciji “sportskog” događanja. I uvijek će napadači reći da je to osveta za nešto od prije. Ako nije za utakmice od prije koju godinu, onda je za neku srednjevjekovnu bitku. Nije bitno, bitno je da MI nismo krivi, jer smo se samo osvećivali njima.

Još je otac nacije, onaj naš, rekao da je nogomet “nastavak rata drugim sredstvima”, a drugi sportovi jednostavno nisu htjeli biti izostavljeni iz tako primamljive definicije. A zna se da je u ratu i ljubavi sve dozvoljeno. Pa tako i napad na obitelji u automobilima kamenjem, sjekirama i sličnim oruđima, dostupnima onima koji nisu cijepljeni protiv bjesnoće. Onima kojima je ucijepljena “ljubav” prema NAMA i našem bogu i mržnja prema njima i njihovim svecima. Onima koji prosvjeduju protiv zakona po kojima bi za svoje nasilništvo trebali odgovarati kao i svi drugi nasilnici, jer oni smatraju da njihovo divljanje, razbijanje, lomljenje kostiju i izbijanje očiju nije nasilništvo nego – subkultura.
Po toj logici i oni koji vole ubosti nožem mogli bi se smatrati dijelom svoje subkulture, baš kao i pedofili, silovatelji i ini. Svaki kurac mogao bi se (a izgleda i može) proglasiti subkulturnom skupinom.
Ako nasilje i divljaštvo spada u subkulturu, nije ni čudno da i mater kultura sve više liči na mater koja je ostala trudna s nekim iz bliže obitelji. Pa onda i ona radi na širenju mržnje, jer kaže da MI ne razumijemo njih, pa nam njihova umjetnička djela treba prevoditi.

Uzrok svih tih divljaštava, fizičkih ili onih koji se čine perom i rječju, nalazi se u mladoj dami koja se krije pod imenom “demokracija”. Odjednom su se razmnožili “demokrati” koji znaju da demokracija podrazumijeva samo obračune s onima koji se nalaze u drugom stranačkom taboru, a ako su još i u drugoj naciji, tim gore za njih.
Ništa stranački političari ne rade, osim što se međusobno svađaju i pokušavaju na svoju stranu privući legije koje će biti spremne obračunati se s onim drugima, čim dođe vrijeme za to. Nisu oni tu, pobogu, da bi donosili zakone, da bi radili ono za što ih građani plaćaju. Oni su tu da bi konstantno vodili predizbornu kampanju. Način je jedan i jedini – pljuvanje, pljuvanje, pljuvanje, uz prstohvat širenja mržnje.
To što povremeno glume kulturu, obrazovanost i miroljubivost nužno je zlo zbog onih koji nas gledaju izvan s druge strane. Nešto slično majmunima u kavezu koji će malo i glumiti ne bi li dobili toliko željenu bananu. S tim da je kavez primjereniji facama u lijepim i skupim odijelima nego majmunima. I to zajedno s njihovim dvanaestim ili kojim već navijačem. Jer i njhovi birači ponašaju se baš kao navijači. Bez mozga, s malo pjene. Samo što njihova pjena nije na kapučinu, nego na ustima.

Ti uglađeni gladijajatori ne mogu opstati bez svojih gladijatora. Zato brižno rade na tome da gladijatora kojim slučajem ne nestane. Rade na tome da i djeca gladijatora budu na raspolaganju djeci gladijajatora. Jer neprijatelja će uvijek biti. Stvarnih ili izmišljenih, nebitno.

Za to vrijeme će i oni koji sebe ne smatraju divljacima nabaciti ratničke boje i u svojim dnevnim boravcima i kafićima jebati mater protivnicima (čitaj: neprijateljima) ili sucima (jer mi (tko god mi bili) ne možemo izgubiti ako nas suci ne opljačkaju). U tome će im pomagati “sportski” reporteri, poseban soj ljudi koji radi sve osim svog posla. Oni vide i ono što kamere ne pokazuju i to prenose bojovnicima ispred TV ekrana koji više vjeruju njima nego svojim očima.

To što su sport zgadili svim normalnim ljudima nikome nije bitno. Oni i tako tvrde da se utakmice igraju samo zbog njih. Zaboravljaju da se nagrade “zaslužnim sportašima” isplaćuju iz proračuna kojega pune i oni kojima se sve to zajedno odavno gadi. Da dobivaju nagrade (iako i bez njih jako dobro zarađuju) jer su tako hrabro išli u boj, u boj, za narod svoj. Jer su se,kao hrabri ratnici, bacili na glavu (kako je prvi počeo govoriti sadašnji glavni urednik HTV-a, a svi prihvatili), jer su protivnicima, bezmalo, pregrizli grkljan.

Sport je, baš kao i kultura i sve pore društva koje osiguravaju promociju, pao žrtvom gladijajatora u odijelima. Žrtvom onih koji zdušno pljuju po prošlom društvenom uređenju, dok, u isto vrijeme, uništavaju sve čega se dotaknu. Uništavaju uspješne sportske škole i tradicije izgrađene u vrijeme “mraka”. U vrijeme dok su zvijezde nastajale na asfaltnim igralištima koja se u se gradila po gradovima, a koja sada nestaju pred najezdom modernih arena u kojima se i doslovno prolijeva krv.
U vrijeme dok se cijenio talent, a ne samo krvavi novac. U vrijeme kada su se neki bavili sportom zato jer su taj sport voljeli. A ne samo kao izvorom zarade. Zarade koja je neusporedivo veća od zarade onih koji stvarno rade, a da bi jedva preživjeli.
Ti isti, onda, od te svoje crkavice kupuju ratničke boje i identificirajuće odjevne predmete i idu bodriti one koji igraju za – novac. Priče o nacionalnom ponosu i sličnim sranjima samo su im dobra isprika.

Nije “sportu” ostalo puno dodirnih točaka sa sportom, osim rekvizita koji se koriste. Jer dok s razglasa odjekuju za dom spremni u pjesmama bukača s jedne strane ili marš na Drinu, na svakoj pauzi, s druge strane, nikakvom bogu iz himne jedne, navodno, sekularne države, ni do kakve pravde nije stalo. Stalo mu je samo do pobjede nad mrskim neprijateljem, do krvi koja će poteći iz otvorenih rana, dok se u publici palčevi okreću prema dolje, zazivajući smrt.

Već sutra, ta bitka bit će prošlost, a MI ćemo čekati priliku da se osvetimo njima (ili obrnuto). Mi (a i oni) dugo pamtimo. Još kada bi tako pamtili školske lekcije, možda bi neke nade za nas (a i njih) još bilo.

Ali danas će odjekivati u boj, u boj…uz jeku koja će se odazivati s ubij, zakolji…Dok će među onima koji to urlaju stajati ili sjediti oni koji su plaćeni da bi takve držali podalje od događanja koja su, u normalnim zemljama, obiteljska. I neće ni u jednom trenutku ustati i napustiti arenu, ne bi li na taj način pokazali svoje gnušanje nad takvim ponašanjem.

Neće, jer bez gladijatora nema ni gladijajatora.

I zato gladijajatori i gladijatori – idite, bre, u pizdu materinu. (Titl za one koji nisu razumjeli: molim vas, pođite u pravcu ženskog reproduktivnog organa iz kojega ste izašli). (petar ciganović – komentar-dana.net)