Potaknut činjenicom da od današnjeg dana na prijedlog Stožera civilne zaštite Primorsko-goranske županije na snagu stupaju nove nužne mjere među kojima je i obveza pravilnog nošenja maski za lice u zatvorenim prostorima te u javnom prijevozu, odlučio sam se obratiti javnosti s pričom iz perspektive vozača autobusa, piše u svom reagiranju Robert Puljić.
Kao vozač autobusa u Autotroleju od kraja lipnja sam, baš kao i svi putnici te svi ostali vozači diljem Republike Hrvatske, dužan nositi zaštitnu masku tijekom obavljanja posla, odnosno tijekom čitave smjene. Mnogi će reći da je to sasvim primjereno trenutnoj situaciji, te da ako su putnici dužni koristiti masku, zašto bi vozači bili toga oslobođeni? Na prvi pogled sasvim legitimno razmišljanje, međutim, kao vozač u prigradu (na županijskim linijama) čija smjena traje 9 sati i 45 minuta (otprilike 8 sati čiste vožnje) moram izraziti svoje neslaganje s tim stavom. Putnici se u autobusu ipak ne zadržavaju ni približno toliko, najduže vožnje na pojedinim linijama (20 Lisac, 23 Mune, 26 Hreljin/Zlobin, 29 Tribalj, 30 Pasjak i sl.) ne traju duže od punoga sata, eventualno još 15-ak minuta više, stoga putnici i vozači već u startu nisu u jednakom položaju.
U obzir treba uzeti i činjenicu kako više od 85% našeg voznog parka čine autobusi s ugrađenom zaštitnom kabinom koja vozača u potpunosti fizički odvaja od putnika, a jedini direktni kontakt odvija se prilikom prodaje putnih karata i ne traje duže od 20-ak sekundi. Preostalih 15-ak autobusa tvornički ugrađene zaštitne kabine nema, ali se u veći dio njih početkom lipnja montirala dodatna pregrada od pleskiglasa između vozačkog i putničkog dijela autobusa. Riječ je o visokopodnim turističkim autobusima namijenjenim za duža putovanja koji se koriste isključivo na gore navedenim županijskim linijima kako bi putnicima pružili što veći komfor tijekom dugotrajnije vožnje. Takav autobus od početka godine vozim i ja, te se unatoč pandemijskim uvjetima ne osjećam zdravstveno ili na bilo koji drugi način ugroženo od strane putnika zbog nedostatka zaštitne kabine. U svim autobusima nalazi se sredstvo za dezinfekciju ruku koje se redovito nadopunjava, a osim putnika koriste ga i vozači u više navrata tijekom smjene.
Odluka o obveznom nošenju maski u javnom prijevozu donesena je 25. lipnja, prilično naglo, takoreći preko noći, kao odgovor na skok broja novozaraženih uslijed otvaranja granica u namjeri spašavanja turističke sezone. Javnosti nigdje nije predočena nikakva analiza povezanosti tadašnjeg povećanja novozaraženih i nekorištenja maski u javnom prijevozu, niti se o tome vodila ikakva rasprava s pripadnicima prometne struke.
Budući da se i u samoj objavi novih mjera spominje propisano ili preporučeno izuzeće od obveze nošenja maski, smatram kako je nužno sve vozače autobusa osloboditi te obveze. Razloga je čitav niz, a osim gore spomenutih istaknuo bih i sljedeće. Svakodnevno nošenje maski tijekom čitave smjene neupitno umanjuje radne sposobnosti vozača, počevši od otežanog disanja, pojave osjećaja nelagode, smanjene koncentracije, smanjenog vidnog polja, zamagljivanja naočala, bržeg nastupanja psihofizičkog umora i tome slično. Ukoliko se nosi na pravilan način, maska gotovo u potpunosti isključuje osjet njuha koji je također vrlo bitan, jer upravo putem mirisa vozač može dobiti informaciju da nešto nije u redu s autobusom. Za nama je prilično dugo i vruće ljeto tijekom kojeg sam i osobno u više navrata imao prilike voziti autobuse bez ili s neispravnim klima uređajem u kojima je temperatura u unutrašnjosti nerijetko prelazila 35°C. Je li se itko iz Stožera civilne zaštite upitao kako je vozačima koji moraju provesti cijelu smjenu u takvim radnim uvjetima? Je li u tim situacijama maska na licu sredstvo zaštite ili ugroze, i to ne samo za vozača, već posljedično i sve putnike te ostale sudionike u prometu?
Ljeto je prošlo, stigla nam je jesen, a s njom i sve kraći dani, smanjena vidljivost, obilne padaline, odroni kamenja po cestama, podignuti šahtovi, nadvijene grane drveća nad kolnikom, slabo održavani i na mnogim mjestima istrošeni i skliski kolnici, brojni radovi na cestama koji stvaraju dodatne zastoje, kašnjenja i nervozu, razna divljač koja u ranim jutarnjim i kasnim večernjim satima pretrčava preko cesta diljem prigrada… Prepreke i opasnosti vrebaju na svakom koraku i vozačima je potrebna sva moguća koncentracija, a pravilno nošenje maski dobar dio te koncentracije odnosi.
Ono što je u cijeloj priči svakako iznimno važno jest i faktor ljudskosti koji se u javnosti uopće ne spominje. Pred nas vozače stavljena je nezahvalna uloga redara, jer bi sve putnike koji u autobus uđu bez maski trebali zamoliti da iz njega izađu ili drugim riječima izbaciti ih na cestu. Neovisno je li riječ o djetetu, radniku ili umirovljeniku, prema odluci ministra Božinovića tko god nema masku jednostavno mora van, u protivnom vozač prekida vožnju. Dobar dio vozača se, na tu u suštini neprovedivu odluku, jednostavno oglušuje, no ima i onih koji revno provode nova pravila. Ne može im čovjek ništa ni zamjeriti kad zapravo “samo rade svoj posao”. No postavlja se pitanje gdje je granica između profesionalnog obavljanja posla i svojevrsne tiranije. Tiranija je naizgled prejaka riječ, ali kad vidite s koliko straha u očima dijete koje je tek krenulo u školu ulazi u autobus i pita smije li se voziti bez maske koju je zaboravilo uzeti od kuće, shvatite koliku traumu to dijete može doživjeti u slučaju da mu se to pravo uskrati. Mišljenja sam da nikakva briga za javno zdravlje, koliko god ono važno bilo, ne može opravdati ijedno dijete izbačeno iz autobusa i ostavljeno na cesti. I ne samo dijete, već bilo kojeg putnika, neovisno o životnoj dobi.
Stoga ovim putem javno pozivam prvenstveno Stožer civilne zaštite Primorsko-goranske županije da što prije izuzme vozače autobusa od obveze nošenja zaštitnih ili medicinskih maski, a medije i širu javnost da se po ovom pitanju senzibiliziraju i stanu na stranu vozača koji odbijaju slijepo provoditi mjere stožera nad svojim putnicima. Posebno me žalosti činjenica da se po ovom pitanju u puna tri mjeseca nijedna mjerodavna institucija nije sjetila javno dovesti u pitanje opravdanost ove mjere, tim više što se ona direktno kosi s gotovo svime što se može pročitati u HAK-ovim ili općenito prometnim priručnicima o sigurnoj vožnji.
Mislim da svi zajedno kao društvo vapimo za barem malo više logičnosti, razumijevanja i dijaloga u donošenju i provođenju epidemioloških mjera koje nam se gotovo svakodnevno jednostrano nameću, često pritom zanemarujući sve ostale aspekte života, odnosno razne specifičnosti pojedinih zanimanja ili čitavih gospodarskih grana.
Iako ovaj poziv upućujem kao pojedinac, iza njega stoji golema većina kolega vozača, ali nas nažalost nitko ništa ne pita, pa sam primoran na ovaj način ići prema javnosti, zaključuje Puljić uz svom obraćanju javnosti.
