Zabranjeni tekst Viktora Ivančića: Pokret otpora

Internet portal http://www.e-novine.com objavio je cenzurirani tekst Viktora Ivančića koji je u Novom listu trebao biti objavljen 5. siječnja. Tekst je objavljen bez znanja autora, a što je najzanimljivije, dostavio im ga ‘prijatelj’ iz same riječke novinske kuće. Tekst prenosimo u cijelosti: ‘Hrvatska vlada ima specifičnih problema s prezentiranjem svoje aktivnosti zbog toga što se skoro cjelokupna njena aktivnost svodi na prezentaciju. Ministarstva nalikuju reklamnim biroima specijaliziranim za posebne namjene, a sama Vlada ustrojena je kao oveća PR-agencija, na čelu s Velikim iluzionistom, koja u četverogodišnjoj kampanji stvara marketinški pomno razrađenu predodžbu obnašanja vlasti.’

Viktor Ivančić, nesuđeni kolumnist Novog lista

– Mateo, mislim da je bilo dosta za danas. Ja bih sada otišao kući.
– U tome, ministre, imate moju punu potporu.
– Još samo da prije odlaska svratim u WC.
– …
– Mateo?!
– Da, ministre?
– Pa dobro, jel ti sjediš na ušima? Rekoh ti da ću prije odlaska svratiti u zahod da se popišam…
– Ah, da, i u tome imate moju punu potporu, gospodine ministre.

Tako bi valjda trebao izgledati radni učinak budućega načelnika Odjela za potporu ministru u kabinetu Dragana Primorca. Mateo je fakultativan lik, shvatili ste, s jednakim šansama to bi mogao biti Romeo, Gino ili neki drugi Hrvat. Ali sve ostalo zvuči kao suhi realizam.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, kojim rukovodi Dragan Primorac, raspisalo je na Badnjak interni natječaj za mjesto načelnika Odjela za potporu ministru u kabinetu, pa će sada taj kabinet – koji broji rekordnih dvanaest članova, a među njima čak šest savjetnika – biti značajno kadrovski osnažen. Kabinet ministra Primorca mogao bi postati brojčano nadmoćan čak i uredu premijera Ive Sanadera, gdje je uhljebljeno četrnaest ljudi.

Što bi točno bio „Odjel za potporu ministru u kabinetu”, kao potpuna novost u domaćoj administrativnoj praksi, teško je sa sigurnošću reći, osim što se može nagađati da će unutar kabineta – koji bi trebao u cijelosti podupirati ministra – neki od zaposlenika ministru davati snažniju potporu nego ostali. To jest, radni zadaci podupiranja ministra kod nekih se činovnika neće nazivati „potporom” već nekako drugačije. Tu valja dodati da u kabinetu Dragana Primorca već postoji Odjel za strategije i odnose s javnošću, a osim njegova šefa zaposlen je i glasnogovornik kojem u poslovima public relationsa pomaže još troje ljudi.

Na prvi pogled se čini da ministar koji osniva odjel za potporu samome sebi mora imati ozbiljnih problema sa samopouzdanjem. S druge strane, ministar Primorac ne izgleda kao osoba bez samopouzdanja. S treće strane, iskustvo nas uči da hrvatski ministri izgledaju utoliko uvjereniji u sebe što imaju manje pojma o resoru koji im je povjeren. To će reći da hrvatski ministri sve svoje adute polažu na imidž, kako u vanjskome izgledu, tako i u poslu kojim se bave.

Budući da je Dragan Primorac – s onim infantilnim pogledom koji tali čelik, gardom nobelovca palog s Marsa i hrabrošću da odvali polusatno trabunjanje o bilo kojoj temi što se stavi na dnevni red – izgradio imidž koji zrači s najviše samopouzdanja, sigurno je da mu potpora treba više nego ikome drugom. Mora biti da je nezamislivi napor predstavljati se samouvjerenim i svaki dan donositi presudne odluke o materiji koja ti je poznata kao špansko selo: takvu složenu zadaću bez snažnoga tima za samopomoć praktički je nemoguće izdržati.

Zamislite sebe u sličnoj situaciji. Supruga (ili suprug) vam kuha ručak, upravo dinsta teletinu s lukom, a vi – koji ne znate ispeći jaje – prilazite s leđa i glasom vrhovnog autoriteta naređujete: Sada to ugasi! Supruga (ili suprug) vrhom kažiprsta kruži oko sljepoočnice i pita vas jeste li malo skrenuli, ali vi još odlučnije ponavljate zahtjev: Sada to ugasi, jer reformiramo čitav proces! Supruga (ili suprug) se još pokušava opirati, dobacuje vam da ste staljinistički ignorant, ali tada nastupa vaš Odjel za potporu, u vidu par dobro dresiranih derišta, koji gospođu (gospodina) s goropadnim navikama prisilno odvode od štednjaka. Za ručak je sirovo meso, jelo koje snaži samopouzdanje.

Vi takvo što nećete činiti, naravno, najprije zato jer je sasvim glupo, a osim toga spadate u obične građane, lišene šire društvene odgovornosti. Dragan Primorac, međutim, nema izbora. Za razliku od vas, njega društvena odgovornost itekako opterećuje, čovjek je ministar, upravlja resorom o kojemu ne zna skoro ništa, pa je s tim obilnim neznanjem dužan donositi egzekutivne uredbe, rješavati probleme i pokretati inicijative. A pritom još svaki svoj katastrofalni potez mora predstaviti vrhunaravnim uspjehom. Naravno da za to treba imati moćnu logistiku. Naravno da u sklopu ministarstva, kojem je kao ministar na čelu, mora raspolagati i odjelom za potporu ministru.

Šire gledano, Vlada Republike Hrvatske ima vrlo specifičnih problema s prezentiranjem svoje aktivnosti zbog toga što se skoro cjelokupna njena aktivnost svodi na prezentaciju. Ministarstva nalikuju reklamnim biroima specijaliziranim za posebne namjene, a sama Vlada ustrojena je kao oveća PR-agencija, na čelu s Velikim iluzionistom, koja u četverogodišnjoj kampanji stvara marketinški pomno razrađenu predodžbu obnašanja vlasti.

Hrvatski građani već su se priviknuli na takvo stanje stvari, pa izvještaje u televizijskim dnevnicima o postignućima pojedinih segmenata vlasti doživljavaju poput informacije koju su saznali desetak minuta ranije, da Ariel pere bolje od ostalih deterdženata. Samo što se ovdje ne radi o prljavome rublju, nego o metodičnom ispiranju mozga.

Cjelokupni mandat Sanaderove administracije najrealnije je sagledati kao višegodišnji reklamni spot, u kojem glumci i statisti ulažu nadljudske napore da uvjere publiku kako doista obnašaju dužnosti koje igraju. A kada spot dođe svome kraju, krenut će nova kampanja i parlamentarni izbori, nešto poput internog nacionalnog natječaja, kako bi se angažirao narod u svojstvu Odjela za potporu premijeru.

U stvarnosti, imamo ministra vanjskih poslova koji s europskim birokratima komunicira uz pomoć žmirkanja, klimanja glavom i blentavih osmijeha, pa se to predstavlja kao neviđeno diplomatsko umijeće. Ili ministricu obitelji koja svakoga dana trčkara od bolnice do ubožnice, nariče od kamere do kamere, pa pokušava stvoriti dojam da njeno ministarstvo ima još neku drugu svrhu osim te putujuće bačve suza. Ili samoga Velikog iluzionista, koji će dan-dva po objavljivanju ove kolumne pred pravoslavnim vjernicima izvesti svoj tradicionalni „Hristos se rodi” performans, pa će onda srpskim prognanicima konfiscirati zemlju za potrebe gradnje igrališta za golf.

Dragan Primorac u svome je djelokrugu ostvario seriju kapitalnih neuspjeha – od primjene tzv. bolonjskog procesa, preko državne mature i seksualnog odgoja u školama, do otvorenog rata s vodećim domaćim znanstvenicima – pa bolje od drugih razumije potrebu za širim timom koji će sve to preobratiti u veličanstvene pobjede. Angažiravši sada i profesionalne davatelje potpore, ostalima je pokazao put i nametnuo se kao avangarda hrvatske administracije.

Tamo gdje je marketing na vlasti, veličina tima obrnuto je proporcionalna količini i kvaliteti realno obavljenog posla. Primorčev tim još uvijek je malen s obzirom na sve što njegovo ministarstvo nije u stanju učiniti. Jer tim je tu da stvara privid kao da je obavljeno nešto što nije; više toga neobavljenog znači više posla za tim. Moglo bi se čak reći kako Dragan Primorac s nešto više savjesti ne radi svoj posao nego ostali ministri. Makar, s potporom nekad valja rukovati oprezno…

– Mateo, hoćeš li zamoliti Iris da mi donese kavu sa šlagom?
– Odlična odluka, gospodine ministre.
– Ustvari, radije bih kavu s mlijekom, šlag mi je previše pjenast.
– Sjajna zamisao, ministre.
– Mateo, nekad mi toliko dižeš živce da mi dođe da se ubijem!
– Ministre, i u tome imate moju punu po…

No, tu ćemo završiti. Zbog ministra manje-više, ali glupo je da radi jednog teksta Mateo završi na burzi rada. (Uzaludno pisao: Viktor Ivančić)