Pročitavši nedavnu kolumnu Vedrane Rudan, pomislio bih da skoro Ukrajina napala Rusiju i da smo svi kolektivno “ispranih mozgova” jer se usuđujemo imati kritično mišljenje o Putinu i njegovoj vojnoj avanturi. Skoro sam pomislio da je veći problem u razrušenim ukrajinskim gradovima i masovnim zločinima, kada ono – trebao sam obratiti veću pozornost na “opasnost” ega Vladimira Zelenskog koji su pristali na fotografiranje kako bi se (još jednom) pričalo o njihovoj zemlji u stranim medijima.
Nekorektno bi bilo uopće staviti samo Vedranu Rudan u tom kontekstu, činjenica jest da diljem Svijeta postoji niz uvjetno rečeno “lijevih” intelektualaca, od Noama Chomskog do Jeremya Corbyna koji su pod utjecajem vlastitog standardnog antiamerikanizma i uobičajene kritike vis-a-vis američke vanjske politike, počeli ići u drugi ekstrem, maltene imaju veće pritužbe na Ukrajince i ukrajinsko vodstvo koji se brane, a ne na Ruse i Putina koji napadaju.
Zelensky i ukrajinska vlast imaju neupitno ima svojih mana o kojima se rijetko govori (npr. sjeća li se itko ukrajinskog pregovarača koji je ubijen u nerazjašnjenim okolnostima?), ali i uz sve mane Ukrajinaca i Zelenskog – može li to biti ikakvo opravdanje za invaziju na Ukrajinu i Putinovu politiku?
Pritom je simptomatično da isti pojedinci zanemaruju ili ne spominju dugogodišnje “svinjarije” Putinove vlasti koje često idu u direktan sukob s nekim zdravorazumskim, slobodarskim i progresivnim razmišljanjem – na primjer ubojstvo novinara (Anna Politovskaya) i opozicijskih političara (Boris Nemcov) te donošenje zakona koji dekriminaliziraju obiteljsko nasilje i nasilje prema seksualnim manjinama. Ako zatvaramo oči pred očitim kršenjem ljudskih prava, možemo li se nazivati istinskim intelektualcima?
Prelako je banalizirati rat u Ukrajini i njegovo vodstvo s postulatima “Rat u Ukrajini je loš, ali Amerika isto vodi ratove” ili “Putin je gad, ali Zelensky i njegova žena su isto gadovi jer se slikaju za modne revije“.
Upravo taj ALI gotovo u svrhu amnestiranja “sr*nja” američkih protivnika i rivala mi ne ide nikako u glavu. Dakle, to što je Amerika vodila ratove u Vijetnamu, Afghanistanu, Iraku ili Libiji može biti neko opravdanje za Putina? Zlo opravdava drugo zlo?
Interesantno, istu argumentaciju koristi i ruska propaganda na vlastitoj državnoj televiziji, “Ukrajinci umiru u ratu, no umirali su i “naši” ljudi u Donbasu zadnjih osam godina”. Pervezna logika po kojoj eto, Ukrajinci su se usudili drsko vratiti kontrolu nad vlastitim teritorijem, pa eto mi u ime toga možemo odgovoriti sravnajući Mariupol i Kharkiv, svakodnevnim bombardiranjem i civilnih ciljeva poput kolodvora i supermarketa. Ako neko ima potrebu za prigovor, pitajte radical chic intelektualce u Europi i Americi koji će vam iz ugodnosti vlastite fotelje naći opravdanje za Putinove svinjarije jer “NATO i Amerika daju oružje Ukrajini što samo produžuje rat“. Nitko od spomenutih ne postavlja pitanje: tko je rat uopće počeo i tko je davao oružje separatistima u Donbasu?
Naravno da Amerika ne pomaže Ukrajini iz čisto humanitarnih razloga, već zato što vidi šansu da oslabi Rusiju u dugogodišnjem ratu. No, tko je uopće dao šansu Americi da uopće iskoristi ovu situaciju? Ne čudi onda što su mnogi na internetu već počeli s pošalicama – Putin je najbolji promoter NATO saveza. Potezi Vladimira Putina idu direktno na štetu Rusiji i ruskom narodu i čine uslugu Americi.
Možemo li zaključiti da je svaki rat u suštini loš i da zločin ne može opravdati drugi zločin? Možemo li zaključiti da koliko god Ukrajinci i njihovo vodstvo mogu imati mana, to ne mijenja suštinu – oni su napadnuti u ime Putinovih imperijalnih fantazija i imaju pravo braniti se. Nikakvi fotosesshioni Vladimira i Olene Zelensky ne mogu obrisati ratne zločine i silovanja od strane ruskih vojnika. Koliko ruska vlast ima “čistu savjest” dovoljno govori da samo spominjanje riječi “rat” (voyna) može rezultirati zatvorskom kaznom (!).
Ako još uvijek nismo sigurni, uvijek se možemo voditi principom “povijest je učiteljica života”. Kada nemamo odgovora u sadašnjosti, često možemo naći odgovore u prošlosti.
Gledam prošlost i vidim niz primjera američke i ruske vanjske politike. Npr. Kada je Sovjetski Savez pokrenuo invaziju na Čehoslovačku, i tada je sovjetska propaganda govorila o “manipuliranom narodu od strane fašističkih i zapadnih sila“. I tada (kao i sada) europska i američka ljevica & intelektualni krugovi je bila na iskušenju: podržati SSSR u moralno upitnoj “specijalnoj operaciji” ili prihvatiti suštinu priče – jedna imperijalna sila je napala malu zemlju?
Zanimljivo – jedna Jugoslavija nije tražila opravdanja u postupcima velikih sila, već je jednako kritizirala Sovjetsku invaziju na Čehoslovačku i Vijetnamski rat.
Prošlo je preko 50 godina od tada, Čehoslovačke više nema, a Češka i Slovačka nisu postale zemlje sa “socijalizmom ljudskog lica” kakav je zagovarao Dubček, već pro-zapadne zemlje u kojima živi preko 30000 Rusa. Nije li ironično da koliko god je sovjetska propaganda nekada zazivala “fašizam i kapitalizam” kada su Čehoslovaci htjeli blagu verziju socijalizma (kakva je postojala u Jugoslaviji), na kraju je sudbina dovela do toga da je današnja ex Čehoslovačka išla korak dalje – postala čista suprotnost nekadašnjeg sovjetskog sustava. Neupitno je da iskustvo invazije od strane Varšavskog pakta je rezultirala time da suvremeni Česi i Slovaci nisu imali povjerenja u dugoročnu miroljubljivost ruske vanjske politike i brže bolje su ušli u NATO čim se ukazala prilika. Gledajući iz današnje perspektive i Putinove poteze, možemo li ih kriviti?
I takva (iz perspektive sovjetske i današnje ruske propagande) “fašistička i rusofobna” Češka i Slovačka su u međuvremenu postale dom preko 30000 ruskih državljana, ekonomskih emigranata koji preferiraju živjeti u “rusofobnim” sredinama (ne treba spomenuti i razliku u plaćama) rađe nego u vlastitoj Majčicoj Rusiji.
Drugi primjer koji mi pada na pamet je Južna i Sjeverna Koreja. Južna Koreja je po mnogima “američka kolonija” a Sjeverna Koreja je završila u sovjetsko-kinesku sferu utjecaja. Sedamdeset i kusur godina nakon završetka sovjetskog rata, ako zanemarimo naše antipatije prema Americi, možemo li priznati koja je od dviju Koreja ekonomski uspješnija? Možemo raspravljati o tome koliko utjecaja za takve velike razlike u razvoju imaju američke sankcije i “pumpanje para” u saveznike, ali ima i primjera zemalja sa sličnim sustavom (Kina, Vijetnam) koje su u istom razdoblju postale dovoljno bogate i koje dozvoljavaju svojim građanima da putuju u inozemstvo.
Nije mi namjera braniti ili još manje hvaliti američku vanjsku politiku koja je u prošlosti (i sadašnjosti) imala hrpu sramotnih situacija, od uloge u državnom udaru u Čileu, prijateljskih odnosa sa Saudijskom Arabijom koja ubija vlastite novinare u vlastitim ambasadama (!) i neopravdanih ratova. No, poanta je da Amerika i Zapad kakvi god da jesu, imaju kakve-takve medije i kritičnu masu koji će izraziti svoj negativan stav o takvoj politici.
Umjesto analiziranja svakog postupka isključivo ukrajinske vlasti, hoćemo li prokomentirati koji su uopće rezultati ruske vlasti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci?
- Kao povod rata Kremlj je spominjao “pokušaj guranja Ukrajine u NATO”. U međuvremenu su Finska i Švedska brže bolje odlučile napustiti svoju 80-godina staru politiku neutralnosti i pristupiti NATO-u. Nije li ironija da će ulaskom Finske u NATO, vojnici NATO-a biti još bliže Putinovom rodnom Sankt Peterburgu. Ako je problem kada susjedna zemlja pokuša ući u NATO, zašto Putin nije pokrenuo “spec-operaciju” i protiv Švedske i Finske?
- Na sjedinici Ujedinjenih Naroda, Rusku invaziju je osudilo 141 zemalja, a rusku poziciju je podržalo svega – 5(čitaj: PET) zemalja.
- Rusiju je napustilo stotine stranih kompanija. Interesantno, ne samo zapadnih zemalja, već i kompanije iz “savezničke” Kine (npr. Uniqlo).
- Rusija je pretrpila preko 10000 sankcija, što na pojedince, što na poduzeća i državne ustanove. Koliko je dugoročno ekonomski održivo imati preko 10000 sankcija od strane političkog bloka koji drži preko 50% svjetske ekonomije, procijenite sami.
- Tisuće Rusa je uhapšeno od početka rata zbog antiratnih prosvjeda, mnogi uz zatvorske kazne. Eto, Putinova vlast je toliko uvjerena u podršku vlastitog naroda da je uvela zatvorske kazne onima koji misle izvan okvira.
- Ruska armija je u svom vojnom pohodu uništila stotine gradova i sela. Pitanje je kako misle održati istu teritoriju, koju to “Novu Rusiju” misle izgraditi na ruševinama spaljenog Marijupolja, Izijuma i Krematorska?
To su “fantastični ” rezultati Putinove politike, a usput rečeno – tek je prošlo samo pet mjeseci.
Kada (i ako) Kina bude napala Tajvan u bliskoj (ili dalekoj) budućnosti, hoće li i ovaj put isti komentatori u ime vlastitog antiamerikanizma naći “dlake u jajetu” Tajvancima koji imaju jedan od najvećih indeksa ljudskog razvoja i gdje postoji visoka razina sloboda, a praštati uzduž i poprijeko autoritarnoj Kini i Xi Jingpingu? Hoćete li i tada relativizirati s “Kina napada Tajvan, ali i Amerika je napala Irak!”?.
Ne znam, možda nije važno i previše se zamaram. Iz naše današnje perspektive, lako je “palamuditi” o potezu svakog političkog lidera, no kada granata pogodi nečiji dom, sasvim je svejedno je li to ruska granata na ukrajinski dom ili američka granata na afghanistanski. Neovisno o tome koliko netko ima potrebu opravdavati postupke autoritarnih diktatura i stavljati ga u istoj ravnini s američkom politikom jer će time sami sebi dokazati da su “slobodni i objektivni” a svi ostali su robovi CNN-a i BBC-a, ponekad podrška slabijima (u ovom slučaju Ukrajincima) je jednostavno prirodna reakcija i plod zdravog razuma.
Za kraj, šaljem pozdrav Vedrani Rudan uz frišku antiratnu pjesmu Yuriya Shevchuka (prijevod ispod videa), legendi ruskog & sovjetskog rocka i dugogodišnjeg kritičara sovjetskog sustava (nekada) i Putina (sada), osoba koja je uhićena 1983. u rodnoj Ufi “jer je blatio čast sovjetske armije” zbog kritike Afghanistanskog rata, kao i prije par mjeseci zbog antiratnog komentara na svom koncertu u Ufi. Četrdeset godina razmaka u istom gradu hapse istu osobu na račun istih (skoro istih) optužbi. Jesam li već rekao da je povijest učiteljica života?
Domovino, vrati se kući.
“Nikotinski zadah,
rasplamsao pogled,
Nisam još mrtav
Osjećam vatru u sebi.
Ovo žestoko proljeće
Taština uz šutnju
Puls je neujednačen
Moje srce je na iskuštenju.
Pusto selo
Pije Ryazan iz Dnjepra
Procvjetali vijenci
U crvenoj glini rupa.
Mi smo kao korov
TV u pećnici
Država je u “usponu”
Zavijanje žena u noći.
Beznadno drugačije
Nisam se zamarao
Kolektivnom krivnjom –
Učinio sam korak i nestao.
Pritišće nas teška atmosfera
Ali nemoj zaboraviti na sebe
Blagoslovi mrtve
Vodom iz izvora
Čujem zvuk pijetla
Povuci jednu misao:
Vratit ćeš se iz rata
Vrati se u rat.
I oblaci lete
Probijajući se u daljinu
U strminu,
Naša ravna zemlja.
Moje mračno doba.
Gospode, kako se to dogodilo?
Tvoje slomljeno lice
Zaglavljen i zaboravljen
Ne luduj, ovo nije tvoj rat.
Pitice čekaju proljeće na poljima.
Domovino, vrati se kući.
