Antonio Di Mauro, pedijatar obiteljske medicine iz Margherite di Savoia u Italiji, stručnjak za pedijatriju i znanstveni istraživač s brojnim međunarodnim publikacijama, nedavno je na svom Facebooku objavio status koji je prikupio više od 11.000 lajkova. U njemu je opisao svakodnevne situacije u pedijatrijskim ordinacijama i način na koji društvo često percipira ulogu majki i očeva.
Česta scena u pedijatrijskoj ordinaciji
Često se događa da dijete dođe s ocem, a na prvo pitanje odmah kreće telefonski poziv majci. Ponekad otac donese ‘papirić’ tj. ‘šalabahter’ ili poruku na mobitelu koju treba pokazati pedijatru.
Di Mauro kaže: „Kao pedijatru i kao ocu, ova situacija – koliko god je normalizirana – jako mi smeta. To je odraz toksičnog narativa kojeg svi dobro poznajemo: majka je jedina koja brine, a otac je samo ‘pomoćnik’, kojeg treba pratiti i usmjeravati izdaleka“.
Toksična priča o majkama i očevima
Takva naracija šteti svima. Di Mauro objašnjava: „Šteti majkama, koje nose stalnu i potpunu odgovornost, uvijek su dostupne, uvijek uključene, dok se potpuno ne iscrpe i nikada ne mogu stvarno odmoriti. Šteti očevima, koji se infantiliziraju, lišeni odgovornosti i tretirani – a često i sami se osjećaju – kao nesposobni da sami brinu o svojoj djeci“.
Nisu „babysitteri“ ni „muške mame“
Često čuje i izraze poput: „Danas mama radi, ja ću biti babysitter“ ili „Danas ću biti muška mama“.
O tome kaže: „Nisi babysitter. Nisi ‘muška mama’. Ti si otac. Odvesti dijete kod pedijatra ne čini te ‘posebnim’ ili ‘dobrim’, to te jednostavno čini roditeljem. Roditeljstvo je zajednička odgovornost. Nije usluga. Nije izuzetak“.
Zašto se ovo događa?
Tko je kriv? Di Mauro razmišlja: „Ponekad su to previše kontrolirajuće majke, ponekad očevi koji se ponašaju kao vječni Peter Pan, ponekad je to kultura koja i danas prikazuje brigu o djeci kao ‘ženski zadatak’. Ali dok god ćemo ovako pričati, nastavit ćemo odgajati umorne majke i nedovoljno prisutne očeve. A djeca, više od svih, zaslužuju bolje“.
