Kad bismo danas uzeli uzorak krvi prosječnog stanovnika Hrvatske i analizirali ga na prisutnost PFAS spojeva, šanse su vrlo visoke da bismo ih pronašli. Ti tzv. “vječni kemikalije” („forever chemicals“) prisutne su svuda oko nas: u ambalaži hrane, tkaninama, tepisima, vatrogasnoj pjeni, kozmetici, pa čak i u vodi iz slavine. Njihova postojanost i nakupljanje u tijelu povezuje se s nizom ozbiljnih zdravstvenih problema, ali dok se Europa i svijet bude i reagiraju, Hrvatska još uvijek šuti. No što se događa kada se sustavno zanemaruju rizici PFAS-a? Pogledajmo primjere iz svijeta.
West Virginia, SAD: Priča o DuPontu i C8
U malom gradiću Parkersburg, okružnom zelenim brdima Zapadne Virginije, dogodio se jedan od najvećih okolišnih zločina modernog doba. Tvrtka DuPont, poznata po proizvodnji Teflona, desetljećima je koristila kemikaliju zvanu PFOA (ili C8), neinformirajući lokalno stanovništvo o njezinoj toksičnosti. Otpadne vode iz tvornice godinama su se ispuštale u rijeku Ohio, a kemijski otpad zakopavao se u tlo bez ikakvog nadzora.
Prvi znakovi da se događa nešto strašno stigli su s farme Wilbura Tennanta, čijim su kravama odjednom počele otpadati vilice, bubriti organi i umirati u mukama. Njegov vapaj čuo je odvjetnik Robert Bilott, koji će sljedećih 20 dugih godina voditi pravnu bitku protiv korporacije koja je svjesno trovala tisuće ljudi. Istraživanja su otkrila kako je DuPont znao za toksičnost PFOA još od 1970-ih, ali je dokumentaciju skrivao od javnosti i institucija.
Rezultat? Više od 3.500 tužbi, sudski priznate povezanosti PFOA s karcinomom, visokim kolesterolom, bolestima štitnjače i preeklampsijom u trudnica. U krvi stanovnika Parkersburga i dalje se nalazi C8 – kemikalija koja se nikada ne razgrađuje. DuPont je platio milijarde odštete, ali mnoge živote više nitko ne može spasiti. Priča je toliko potresna da je postala temom igranog filma Dark Waters.
Zwijndrecht, Belgija – Tiha katastrofa u srcu Europe
U srcu jedne od najrazvijenijih regija Europe, uz rijeku blizu Antwerpena, smjestio se gradić Zwijndrecht. Godinama su obitelji tamo živjele misleći da su dio moderne, sigurne Europe. A onda je 2021. godine stigla istina: njihova krv bila je doslovno zasićena PFAS-ima.
Tvrtka 3M (prethodno Chemours/DuPont) godinama je ispuštala PFAS u okoliš, bez upozorenja lokalnoj zajednici. Kad su istraživači počeli uzimati uzorke krvi i tla, otkrili su razine PFAS-a koje su bile deset, pa i stotinu puta veće od onih koje je EU smatrala sigurnima. Djeci je preporučeno da ne jedu jaja iz domaćih kokošinjaca. Vrtovi su postali otrovni. Obitelji su doznale da godinama uzgajaju povrće u zatrovanom tlu. A nitko ih nikad nije upozorio.
Politički skandal potresao je Belgiju. Ministri su podnosili ostavke zbog dogačaja, dok su se stanovnici pitali: kako je moguće da su institucije znale, a nisu reagirale? PFAS je ostao u krvi mnogih, i uništio na duge staza povjerenje stanovništva prema sustavu.
Vicenza, Italija – PFAS tragedija koja traje
Naizgled idiličan krajolik sjeverne Italije, centralna regija Veneto, nedaleko od Hrvatske, postao je pozornica još jedne PFAS katastrofe, najveće dosad otkrivene u Europi. Tvrtka Miteni, smještena u Trissinu pokraj Vicenze, desetljećima je proizvodila fluorirane kemikalije koje su se ispuštale u lokalne rijeke i podzemne vodonosnike. Nitko nije provodio ispitivanja. Nitko nije upozoravao stanovništvo.
Kad su 2013. godine napokon započela mjerenja, otkrilo se da je zagađenje doseglo razmjere javnozdravstvene krize: preko 350.000 ljudi je godinama konzumiralo pitku vodu duboko kontaminiranu PFAS-om. U krvi stanovnika mjerene su razine i do 15 puta više od prosjeka Europske unije. Najgore je bilo za trudnice, djecu i mlade – neke majke su doznale da su dojile novorođenčad s mlijekom u kojem su bile vječne kemikalije. Poslijedice za zdravlje su stanovništva su jako teške.
Miteni je ubrzo bankrotirao, a šteta koju su prouzročili ostala je. Danas se vodi niz sudskih postupaka, ali za tisuće obitelji ta je borba prekasna. Njihova svakodnevica je kronična zabrinutost, kontrole krvi i život s nevidljivim otrovom.
A MI U HRVATSKOJ?
U Hrvatskoj, sustavnog nadzora nad prisutnošću PFAS-a u vodi za piće, tlu, hrani ili ljudskom organizmu jednostavno nema. Ne postoje javno dostupni podaci o razinama ovih kemikalija ni u urbanim ni u industrijskim zonama. Rijeka, grad s dugom industrijskom poviješću, rafinerijama, brodogradilištima i lučkim terminalima, te malverzacijama u zaleđu iz kojeg u grad stiže pitka voda, nikada nije provela ni osnovno ispitivanje razine PFAS-a u vodi iz slavine ili obalnom moru. Je li voda koju svakodnevno pijemo čista, ili samo mislimo da jest? Teško reći, ali u nekim djelovima Hrvatske su nezavisne studije izrađene. PFAS su u nekim hrvatskim mjestima, kao npr posavlje, prisutna u vrtoglavo visokim mjerama.
Svijet reagira ovoj prijetnji, iako kasno, barem snažno. PFAS skandali diljem planete pokazali su da šutnja i neznanje imaju vrlo stvarne i dugoročne posljedice po zdravlje i okoliš. Hrvatska, možda, još ima priliku djelovati preventivno na nekim svojim teritorijama, ali prvi korak je dobra informacija i dizanje svijesti stanovništva i lokalnih institucija. Sljedeći put kad natočite čašu vode, pitajte se: što uistinu pijem?
Ovo je serija RD o PFAS zagađenju, pokrenuta s ciljem da objasnimo, povežemo, pokažemo primjere i otvorimo Kvarnerski prostor za javnu raspravu o temi. U sljedećem nastavku: Što sve znamo o PFAS prisutnosti u Hrvatskoj – i zašto se gotovo ništa ne mjeri. Naš prijašnji članak o PFAS-u možete čitati ovdje. (Marin Tudor)
