«Plemenite duše! Kako vas nestaje sa ovoga svijeta!…I mora vas nestajati, jer vas sama vaša plemenitost istroši!» isplakao je gospodin Matoš svojem preminulom prijatelju, književniku Janku Veselinoviću daleke 1905 godine.
Postoje ljudi, dobri ljudi,i njih svi vole. Da, svi. Ne možeš ne voljeti npr., Majku Terezu, možeš pokušati, ali neće ti uspjeti, jer dok budeš tražio argumente za to, surfao internetom, listao web stranice i prebirao očima po crnoj virtualnoj tinti tražeći sitnicu, makar jednu sitnicu koja će ti pomoći raskrinkati tu blaženu Majku, jedino što možeš postići jest kontraefekt; ludo zavoljeti tu staričicu naboranog lica i širokog osmijeha i posramiti se nad njezinom toliko jednostavnom riječju koja razara čak i onu najukorijenjeniju sumnju, strah i malodušje, i, posramiti se nad njezinim teškim, ali predivnim životom koji je radosno predala najsiromašnijima od najsiromašnijih u Kalkuti, u Indiji, na samom dnu te strane zemlje daleke od komfornosti njezinog doma, njezine kulture, njezinog jezika i, onog najbitnijeg, njezine vjere.
Postoje i ljudi koje nitko ne voli, jer ti su ljudi uvijek zli, sebični, drski na jeziku, a nevidljivi na djelima. A, također, postoje i, oni, po meni najzanimljiviji pojedinci koji glasno tvrde da su dobri, a potom tvrde da ih neki vole, a neki ne vole. Ti pojedinci mogu komotno reći da ih poneki iz nekog razloga (dobrog odgoja ili vjerske ljubaznosti) trpe, dok ih svi drugi ne vole! Jer, još se nije rodila takva dobra osoba koja ne bi, zasluženo, dobila svačije, ali ama baš svačije, simpatije i povjerenje!
A onda postojiš ti. Onda postojim ja. Koji, u tišini, živimo svoj život najbolje što možemo. Jer teško je, znate, danas uz sav taj stres i surovost svijeta ostati pribran. Ostati mudar. I čestit. Uvijek plemenit.
Onda postojimo mi, koji ništa javno ne tvrdimo, a opet smo poprilično sigurni da smo dobri, ali zato pognemo glavu skoro pa svaki put kada ugledamo prosjaka koji nam dolazi u susret.
Mi, koji ništa javno ne tvrdimo, a opet smo gotovo pa sigurni da smo dobri, i svejedno nađemo tisuću i jedno opravdanje zašto ne bi trebalo dati kunu, dvije ili deset kuna prosjaku koji je već toliko iritantno ispružio svoju prljavu ruku prema nama da su nam se sva čula najednom neugodno nakostriješila, oči zakolutale, a jezik je već pripravan da neiskreno ispljune «Nemam» (A plaća baš sjela!)
Mi, koji ništa na svoj ponos i diku ne tvrdimo, ali smo, ipak, duboko u sebi, 100% sigurni da radimo ispravno, 100% sigurni da smo dobri «Vidi ga, opet pije, a ja da mu dam kunu, zašto se ne zaposli, zašto ne traži posao,.da želi radio bi…ali zašto raditi, kada je jednostavnije žicati…zna od babinog susjeda susjed, pa od tog susjeda susjed i od tog susjeda poznanik, jednog prosjaka koji ne pije nego lijepo traži posao…» i bezbroj drugih opravdanja u sekundi proletjelih našim mozgom upravo nas je lišilo svake moralne, etičke, duhovne, psihološke, emotivne i ine odgovornosti prema prljavom, napadnom, lijenom prosjaku koji nas je ostavši prazne ruke još i bezobrazno opsovao. (Eto vidiš kako smo mi ipak bili u pravu!)
Onda postoji i mnogo drugih situacija koje su mogle, da su samo htjele, izmamiti osmijeh na lica napuštenih, odbačenih, marginalnih, usamljenih, tužnih, nesretnih, bolesnih, a koje su, umjesto toga, svojim «Ne mogu» «Neću» «Ne želim» u startu stopirala mnoštva i mnoštva začeća tih osmijeha, a suze s dna njihova grla pretvorile u bijes, bijes u psovku i psovku sasule drito nama u lice.
U 2015.godini ostaješ ti. I ostajem ja. I ostaje ovaj surovi svijet.
Još uvijek se traži plemenita duša da mu vrati njegov osmijeh.
