Može biti bogat. Zašto da ne? Može staviti globus pred nju, zavrtjeti ga i reći joj «Idemo na večeru na ono mjesto koje ćeš prekriti vrhom svojeg prstića nasumce dotaknuvši ovu šarenu, vrteću kuglu ne bi li ju zaustavila”
Romantičan.
Može ju zauvijek nositi na rukama kako se ne bi umarala, ili makar omogućiti da njezina stopala nikada ne dotiču pod koji prije toga nije posut laticama ruže.
I lijep.
Može ga krasiti, privlačno i napeto, otporno na udarce svakog vremena i svakog mjesta, mišićima izvezeno tijelo Boga ratnika i lice raspoređeno savršenom simetrijom grube muževne linije i blijeskom besprijekornog anđeoskog tena, pogleda i usana.
Može ju nasmijavati do te mjere da ju zgrčeni trbuh i obrazi već počinju peći i boljeti od silnog naprezanja, a pluća joj, usred nedefiniranih, kreštavih zvukova izbačenih iz dna grla, svom silom pokušavaju uhvatiti zrak, kao riba na suhom.
Može slušati njezine suze koje padaju iz povrijeđene joj prošlosti i kvase njezinu obamrlu sadašnjost toliko dugo dok zajedno ne urone u to divlje, slano more koje joj je natopilo lice i zacrvenilo nosić i zajedno se, zagrljeni, ne smire u tim hladnim, mračnim dubinama.
Može znati sve njezine tajne, pristupiti joj otvoreno, brižljivo, toplo, uistinu, može joj biti blizak gotovo kao majka koja ju je 9 mjeseci čuvala ispod srca, ili kao prvi plišanac ili lutka koju je, od kad ju je dobila na poklon, nosila svugdje sobom i živo voljela to neživo stvorenjce kao svoje vlastito dijete.
Može ju on (na)mamiti svim sredstvima; bogatstvom, romantikom, šarmom, ljepotom, humorom, biti njezina potpuna utjeha, njezina majka, njezina lutka ili plišani medvjedić ali on ju nikada ne će zadržati sve dok mu je prvi, drugi, treći i krajnji cilj pošto-poto osvojiti ju prvenstveno poradi njegove osobne zadovoljštine i njegove sreće. (Ja ću biti uvijek uz tebe, ali ti me zato moraš voljeti! Ja ću te nasmijavati, pokloniti ti svijet, ali ti zato moraš biti moja!… )
Ljubav se ne osvaja. Ne može ju se prisiliti ni na što. Niti joj se može uvjetovati. Ljubav ne paničari. Nije ograničena vremenom. Nije ograničena izgledom. Ljubav ne poznaje zamjenicu «Ja».Veznik «Ali». Kao niti onaj bahati glagol koji zapovijeda, besramno sebični imperativ «Moram! Moraš!»
Ljubav je bezbrižna i opuštena kao dijete koje ulazi u igru. Ljubav je upravo ta dječja igra. Spontana. Slobodna. Iskrena. Igra koja raste iz neiskvarene mašte djeteta. U kojoj nema nadmetanja. U kojoj nema ograničenja. Koja ne traži priznaje. Koja ne traži ničiju pohvalu. Odobrenje. Niti zahvalu. Koja apsolutno ništa ne očekuje. Niti potražuje. Koja se jednostavno dogodi. Potpuno prirodno. Iz potrebe da se sva neistražena, bezgranična sloboda jednog bića negdje suzbi i poprimi nekakav blaženi i potpuni smisao. Poprimi uhvatljive i opipljive obrise ljepote i sreće. I koja se kao takva samo nadopunjuje i nadograđuje. I kiti onim čistim i iskrenim dječjim hihotima, uzvicima blagostanja i zadovoljstva.
Ženu može privući nekakva riječ ugodna njezinu uhu, večera sa svijećama, večera u Rimu, Parizu, Londonu, njegovo rame za plakanje ili opušteno društvo, ali zadržati će je tek onaj muškarac koji je spreman pronaći to bezbrižno i opušteno dijete, prvo u sebi, a zatim u njoj.
Tek tada će njih dvoje moći krenuti kreirati najljepšu igru na svijetu.
Upravo smo u toj fazi. Kada više ne postoji “ja” samo da njemu bude dobro. Kada me boli jer radi pretjerano. Kada mi je teško jer je mokar do kože i čeka bus. Kada me nije briga što je sa mnom samo da on bude zadovoljan. A sve to zato jer sam i ja njemu važnija od svega. Jer ne želi napraviti baš to jer zna da se s tim ne slažem, a žarko bi želio. Ljubav je more u kojem obilato uživamo.