Home Kolumne Zvonimir Peranić o novom Vježbanju života: Od velikih očekivanja do ispuhanog balona!

Zvonimir Peranić o novom Vježbanju života: Od velikih očekivanja do ispuhanog balona!

2617
0
Piše: Zvonimir Peranić

Kao i u svim dosadašnjim EPK programima, tako i u „Vježbanju života – drugi put, Eserciazione Alla Vita – seconda volta“, očekivalo se mnogo, a nije se dobilo baš previše. Hrvatska drama u suradnji s Talijanskom dramom HNK Ivana pl. Zajca u režiji Marina Blaževića i dramaturgiji Lucije Klarić, Maje Ležaić i Nikoline Rafaj načinili su kazališnu predstavu za koju napisaše da je u povremenom dijalogu s originalnom predstavom „Vježbanje života“ Nedjeljka Fabria, Darka Gašparovića i Georgija Para od prije tridesetak godina. Predstavu se uvelike najavljivalo, iskorištavala se i potencija nedostižnoga originala, očekivanja su bila ogromna, a na kraju sve je ostalo daleko, poput ispuhanoga balona – nedostižno, promašeno…
Originalno „Vježbanje života“ kultna je, ako ne i najbolja predstava riječkoga kazališta u novijoj hrvatskoj povijesti. Kreirana na prekretnici, u gradu na Rječini, pozabavila se identiteom, povijesti. Ta dramska kronisterija pratila se u izvedbi preko četiri sata bez daha. Emocionalno nabijena, glumački cjelovita, likovno oblikovana, izvedena je gotovo 90 puta pred prepunim gledalištem. S jedne strane vrhunska umjetnička kvaliteta, a s druge vremenski trenutak u kojemu se progovara o vlastitome, što individualnome, što kolektivnome identitetu, taj izuzetni umjetnički čin progovorio je o onome što su svi znali, o čemu se šutjelo. Dogodila se povezanost Kazališta i grada, kazališta i Ljudi, dogodilo se suočavanje. Dogodilo se sve ono što je trideset godina kasnije ponovno tema. Što je programski i idejno objedinio projekt Europske prijestolnice kulture (EPK). Ono što je EPK detektirao, i samo detektirao, „Vježbanje života“ to je i ostvarilo, dok „Vježbanje života – drugi put“ to nije. EPK se putem programskoga pravca Doba moći uglavnom populistički bavi preispitivanjem identiteta i upravo suprotno, ne rješava pitanja koja propituje, već stvara nove probleme. Ono što je nekada učinila jedna predstava “Vježbanje života“, danas ne može učiniti niti cijeli jedan programski pravac najvećega kulturnoga projekta Europe.
„Vježbanje života“ bilo je prijelomno jer se dogodio Teatar. Uslijedilo je još jedno remek djelo. Krležino „Kraljevo“ u režiji Vite Taufera. Kreacija se prelila i izvan samoga Kazališta. Nenad Šegvić kreira HKD Teatar i Hrvatski festival malih scena (HFMS). Stvara se i buja riječka nezavisna scena, jedinstvena u državi. Stvara se kazališni život. Stvara se život.
„Vježbanje života – drugi put“ a priori nije moglo načiniti niti približan uspjeh jer je okruženje u kojemu je nastalo potpuno suprotno (kreirano) od onaga iz vremena originalne izvedbe. Danas je Rijeka (kulturno) opustjela. U vrijeme originalne predstave dvije klase mladih glumaca entuzijastično je kretalo na svoj umjetnički put. Danas, su u Rijeci, mladi (umjetnici) uglavnom daleko od rodnoga grada. Stvaraju negdje drugdje. Migracije kojima se bavilo „Vježbanje života“ dogodile su se gradu. Emiigrali su mnogi. Između ostaloga upravo zbog onih koji stvaraju, i gle čuda, propituju kulturne politike, kojih su sami kreatori. Koji su, na neki način, opustošjeli tu nekad nabujalu riječku kulturnu scenu, u novim igrama današnjega doba moći. A niti HFMS nije što je nekada bio. Srozao se odavno kvalitetom i kao i sve postao personalni kazališni salon za treniranje ega pojedinaca. Drugi put Vježbanje života nam pokazuje kako je smrt zapravo dio života. Kako se stvara i smrt kazališta.
Ova četverosatna razvučena tvorevina koja nalikuje nalijepljenim dijelovima jedan na drugog, a koju su neki gledatelji i napuštali nakon pauze, plošna je i plastična, za razliku od koloritnoga originala. Hladno je intelektualna, za razliku od emocionalnoga i životnoga originala. Monokromatska je kao titraj jedne frekvencije za razliku od spektralnoga cjelovitoga originala. „Vježbanje života – drugi put“ najviše emocionalno angažira citirajući one kojih više nema. Dok živući, a najviše oni na sceni, vježbajući život umrtvljuju u bezživotnosti (scenske) igre. Dramaturški je izuzetno složena, ali personalno egoizirana, na kraju vrijeđa Nedjeljka Fabrija pitanjima koja propituje iz ženske perspektive, pa ga „okrivljuje“ jer nije nekim ženskim likovima nadjenuo imena… Kao da takvih pojavnosti nema niti u jednome drugome djelu. Kao da takvih autorskih zahvata nema niti s jednime muškim likom. Čini se to upravo iz perspektive snažnih Fabriovih ženskih likova…. Primjerice, Fanice, Mafalde… Destilirajući sve na izvikivanje svojih vlastitih, osobnih imena koja žele čuti. Centrirajući vlastiti ego u „krik“ sa scene, nakon kojega iz zadnjih redova njihove kolege forsiraju pljesak uz uzvike „bravo“ i „jupi“…Stvarajući polariziranu grotesku odnosa vlastitosti i zatvorenosti tako suprotnu živosti koju je lepršavo donosio original.
Ipak, predstavu se isplatilo pogledati, ako ne, barem zbog jednoga. Sjajna, fascinantna, glumački puna elana, moćna Neva Rošić, stršila je svojom mirnom, začudnom pojavom u svim tim slikama našušurenim koječim. Njena priča vježbanja vlastitog osobnoga života, uspješno se ispreplela s njenom glumačkom i scenskom pričom. Sjećam se hrabrosti Neve Rošić jedne nedjeljne, ranojutarnje izvedbe „Vježbanja života“ kada je govoreći o ratu kao Mafalda, stojeći na sceni začula, kao i svi u publici, tutnjanje izvana. U Rijeci su se u obližnoj vojarni događale eksplozije. U tišini koja je zavladala, napetosti i muku, koncentracija glumice koja nastavlja govoriti, osobno je u meni razotkrila važnost i značaj, moć i potrebitost umjetnosti i kazališta. Osobno me gurnula na vlastiti kazališni put. Rošić dijeli u „Vježbanju života – drugi put“ svoj vlastiti kazališni početak, svoj prvi dodir s Kazalištem u obliku susreta s vanjskim vratima kazališta koja ulaze na scenu, a kroz koja je koja je ušla u svijet kazališta. Predstava je to zapravo početaka, zapravo „kolačića madelaine“ koji bi mogli dograditi neke druge slike. I kada u samome finalu predstave, Rošić polagano korača i zastaje pred tim istim ulaznim otvorenim vratima, s pogledom na (iz)van, kao da sintetizira svoje, ali i svako vlastito (pro)življenje, kao da osvješćuje svrhu svakoga pojedinoga vježbanja, življenja, ali i ljepote umiranja.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here