Zvonimir Peranić: Raspadnuti paviljon – debakl politike kulture i fijasko struke

Više ne pantin ča san tija kad san bija lud i mlad. – 14 arhitekata euforično, mladenački i ludo pričalo je o paviljonu-brodu koji je trebao predstavljati Hrvatsku na Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji. Vrhunski arhitekti, teoretičari i praktičari, osmislili su, zamislili, u nacrte pretočili, a radnici brodogradilišta u Kraljevici u mjesec dana rada 35 tona željeza oformirili u zamišljeno. Bio je izložen i u Rijeci, gdje ga je barem netko mogao vidjeti u pravoj zamisli. Započele su i bombastične najave. Kako to već kod nas biva. Primjerice, kada je Sandra Perković osvojila medalju, već su krenule priče o olimpijskome zlatu. Tako je i ovaj brod-paviljon jednostavno bio naj. Stručno osmišljen krenuo je na put. I stigao do odredišta. Samo što se po mirnom moru – raspao.

S kime san cile noći bija, s kin san karta, s kin san pija.
I što sada? Kao u nekome mamurluku cijeli se projekt pretvorio u fijasko. U raspadnutom stanju, kao da su prošle godine u nekoj epizodi Dosjea X, a ne jedan dan, opasan za posjetitelje nije se niti usidrio na predviđeno mjesto. Na predviđenom sidrištu trebao je biti samo dva dana, što je kao iznenadna vijest najavljeno dan ranije. To velebno čudo, to NAJ, zbog nedostatka financijskih sredstava umjesto mnogo tjedana, trebao se ukazati samo dva dana. Već iz ove činjenice, nazire se raspadnutost jednoga sustava. Jer nije se samo raspao brod. Poput trulog, iscrvalog, starog mesa rasapala se i sama politika kulture koja se provodi. I to je truljenje plod dugog razdoblja, nije se dogodilo sada.

I ko je sve za menon plaka kad bi odrišiva kraj.
Opravdavanja i plakanja možemo vidjeti i čuti na sve strane. No tko je uistinu odgovoran? Jesu li to možda ipak nestručno postavljeni nacrti? Je li to pogrešna procjena sigurnosti? Je li problem u načinu podržavanja vrijednih projekata u kulturi? Najezda opravdanja i objašnjenja onoga što se nije, i onoga što se je. Ministarstvo je dalo neke novce, autori su se odrekli honorara, radnici su crnčili. Slika se gradila idiličnom, a onda se raspala kao kula od karata. Poput razbijene igračke.

Možda me tamo, di sad iden, čeka raj.
Problem hrvatskoga društva jest nestručnost. Nestručnost koja se uvukla u sve razine odlučivanja. Počevši s politikom koja je na vlastitu sliku i priliku preslikala nestručnost u sve što je mogla. Zbog paranoičnoga stanja kontrole, nestručne su osobe postavljene u brojne nadzorne odbore, brojna povjerenstva, na brojna mjesta. Nestručnost je generirala strahovite manjkove u gospodarstvu koji su nas, eto, doveli tu gdje jesmo. Godinama se predstavlja slika raja. Međutim, površinska slika građena je na temelju lažnosti i dugoročno nije imala šanse za opstanak. Slika koja je zadovoljavala niske kratkoroče strasti onih koji su vlastiti ego projicirali na kvazi-boljitak zajednice.

Debelin moren sad me vozi stari ruzinavi brod.
Ali nestručnost se uvukla i u estradu, sport i kulturna vijeća. Ona vijeća koja odlučuju o programima u kulturi. Kako je nestručnost u gospodarstvu uzrokovala pad osnovnih socijalnih potreba, tako je nestručnost u kulturi uzrokovala srozavanje i dekadenciju onoga što hrani duh. Ruzinava, raspadnuta teglenica, koja je trebala biti NAJ, tako se u jednome danu pretvorila u suprotnost stvarane slike. Razotkrila je probleme. Raspadnuta i ruzinava nije samo ta plutača, već i cijeli sustav koji stoji u podlozi ovakvoga odlučivanja, selekcioniranja i financiranja.

Po provi mu restu friži, a timun mi uvik biži.
Samo sudjelovanje na festivalima, što kazališnim, što glazbenim, što filmskim, uglavnom se svodi na poznanstva, ti meni, ja tebi. Rjeđe je to produkt kvalitete, pa onda i poticaja. Slično je s odlukama u financiranju. Na gradskim, županijskim i državnoj razini, kako bi se nestručni političari opravdali, imenuju stručna kulturna vijeća (uglavno po nepotističkom ključu ili ključu sukoba interesa, dakle opet problematičnom). Ona su postavljena kao alibi za buduće odluke. Međutim, ona su uglavnom u ulozi fikusa. Jer odluke su vijeća savjetodavne. Bez obzira i na tako uspostavljenu struku, ministar, župan, gradonačelnik, načelnik mogu odlučiti potpuno suprotno. Svoje odluke uglavnom ne obrazlažu jer ih ne znaju i ne mogu stručno obrazložiti. One se uglavnom temelje na odlukama demostracije moći, a vijeća tu predstavljaju izvrstan privid demokracije. Takvo dugogodišnje odlučivanje pretvorilo je kulturu u okaminu. Ono što ne bi trebala biti, potpuno joj izmjenivši svrhu.

Tamo di bi tija i tamo di ne bi smija.
A političari bi htjeli što više glasova. I kad namire svoje pijune onda, pogotovo u recesijskoj godini, ostane malo novaca poreznih obveznika i za neke prave stvari. Kako bi se mogli hvaliti, prikazivati i govoriti na što više kulturnih događaja. Preostalu mizeriju i mrvice podjele po ključu svakome po malo. Nekima ipak ništa kako bi njihova demonstracija moći bila potpuna. Tako i teglenica-paviljon nije dobila potrebna sredstva. Nije se moglo reći za projekt da ništa ne valja, a nije ga se moglo i konkretnije poduprijeti zbog igara bez granica. I onda kreće naša, tako tipična, priča. Odricanje od honorara. Skraćenje rokova izlaganja. Drugo sidrište. Niz kompromisa. A svatko je dao po malo kako bi se mogao busati u prsa o potpori. A ta teglenica je htjela biti tamo, gdje očigledno nije smjela.

More je izabralo put.
Da ironija bude veća, more je bilo relativno mirno. Da je nevera koja je došla pola dana kasnije uranila, bila bi odličan krivac. Divlje more i valovi bili bi krivi za sve. Ovako je more baš dopustilo da se stigne do Venecije. I nije predstavljalo problem. Ali more je razotkrilo problem. Jer, ako se po mirnome moru sve uspjelo raspasti tko je, svojim stručnim autoritetom, odobrio takvu plovidbu? Tko je stručno garantirao kako će utrošeni novci poreznih obveznika ispuniti stručno namijenjenu svrhu?

Na kraju. Moran ti reći da već dobro vidin kraj.
Ono što je najžalosnije jesu izjave kako bi sigurno osvojili glavnu nagradu da je paviljon čitav došao do sidrišta. Da baba ima što nema bila bi deda. No, da li bi osvojio nagradu da je netko znao dovesti paviljon do cilja? Da li bi osvojio nagradu da je imao zatvorenu financijsku konstrukciju? Da li bi uopće došao do cilja da se vrhunska ostvarenja vrednuju kako to zaslužuju? Ovakav način podržavanja kulture predstavlja njeno moguće izumiranje. Kultura postaje zahrđala, nesvrhovita, besmislena. Poligon za naučene snobističke igre u kojima će se izgrađivati lažne vrijednosti i vrednote.

Da su valovi sve veći i da mi ne liči na raj.
Problem je što su i mnogi umjetnici poklekli. I prihvatili takvu igru. Užasava me stav mnogih umjetnika koji glasi otprilike: ne treba pljuvati ruku koja te hrani. Misleći na sredstva proračuna mjesta, grada, županije, države. Neshvaćanje kako novac nije ministrov, županov, gradonačelnikov ili načelnikov, već im je dan na upravljanje, ideja je koja dovodi u pitanje mogućnost kritičkoga propitivanja kroz stvaralačku kulturu. Stav koji istima daje moć raspolaganja, ali i upravljanja egzistencijom. Prihvaćanja uloge hranitelja od strane umjetnika stvara sliku lažne sigurnosti. Isti stav projicira i stav nemoći, ali i strah.

Samo olupine stare ča su zarile za dno.Što je moguće u tako stvorenome okruženju? Progresija, napredak, razvoj ili kreacija? Ili pak zakržljalost, nazadovanje? Prije dvadeset godina dogodila se kritična masa koja je u zajedništvu učinila promjenu, pomak. Ta promjena i pomak zasigurno nisu imali sliku jada, propadanja i nemogućnosti kakvom smo ovijeni danas. Raspadnuta teglenica nije samo raspadnuta tona željeza. Nažalost, ta plutača metaforički je odraz debakla cjelokupne kulture na koju pristajemo, fijaska ljudskosti i odraz pomirenosti. Na gradskoj, županijskoj ili pak državnoj razini. Bez obzira na boje. Imam osjećaj kako u Čovjeku ideja o tome kako ništa ne može mijenjati, u cjelokupnoj povijesti, nikada nija bila jača. (zvonimir peranić)

Pa mi ono ča san tija, ča san godinama snija……nije to.