Home Najnovije 15.0 (October) – Ujedinjeni za globalnu promjenu

15.0 (October) – Ujedinjeni za globalnu promjenu

790
0

Odavno se nije širom svijeta prosvjedovalo zbog približno istih razloga. Odavno se nije tražila stvarna promjena, ona koja će ići u korist 99% onih koji stvaraju bogatstvo za preostalih 1%. Imaju li, međutim, smisla paralele koje se vuku između događanja u Egiptu, Tunisu, Libiji, Španjolskoj, SAD-u, a sada i Hrvatskoj?

Idemo redom.

Egipat, trg Tahrir, prosvjedi protiv dotadašnjeg vladara Egipta, Hosnija Mubaraka. Prosvjedi su koštali 846 života i preko 6000 ozlijeđenih. Mubaraku će se suditi, njegova stranka je zabranjena, ali stvarnih promjena u Egiptu nema. Dapače, pojačalo se međureligijsko nasilje i napetost.
I dalje Egiptom iz sjene vlada vojska, kao i prije. I dalje su vlasnici najvećih egipatskih tvrtki i turističkih odredišta umirovljeni vojni dužnosnici. Stvari bi se u Egiptu mogle promijeniti jedino raspuštanjem sadašnjeg sastava vojske, a to se neće dogoditi.

Nešto prije Egipta, prosvjedi su počeli u Tunisu. Počeli su zbog visokih cijena hrane u siromašnijem, ne toliko turističkom, dijelu Tunisa. Kao i u Egiptu bilo je mrtvih i ranjenih. Kao i u Egiptu ništa se stvarno nije promijenilo. Privremena vlada je došla i otišla, centralni trg u glavnom gradu mjesecima je bio ograđen i zabranjen za pristup građanima, kao nikada prije. Izbori bi trebali biti održani ovaj mjesec, ali što se može promijeniti u formalno istom sistemu, osim većeg utjecaja islamskih radikala koje su dosadašnji predsjednici koliko toliko držali pod kontrolom, iz kojeg god razloga to bilo.

I Tunis i Egipat bili su u stvari obične predstave s pucanjem i prolijevanjem krvi, a da bi se pripremio teren za invaziju na Libiju. Nitko nije napao Egipat zbog 800 mrtvih, ali bombardiranje Libije krenulo je zbog navodnih 60 mrtvih, a koji nikada nisu potvrđeni. I Tunis i Egipat zgodno su pozicionirani na bokovima Libije i trebalo je spriječiti moguću pomoć tamošnjih režima Gadafiju kada invazija krene.

Zvati događanja u Tunisu, Egiptu i Libiji revolucijom nije samo licemjerno, već je i imbecilno. Nešto u čemu su aktivno sudjelovale obavještajne agencije zapadnih zemalja, na čelu s CIA-om može se zvati svakakvim imenima. Revolucija sigurno nije jedno od njih.

Kad su već toliko “revolucionarni” zašto onda prosvjednike u svojim zemljama prebijaju i nazivaju raznim pogrdnim imenima? Pa ipak, oni koji gutaju sve što vide u medijima uporno koriste riječ revolucija za navedene događaje. Zato preporučam pogledati definiciju revolucije.

Nije dugo prošlo dok i u Evropi nisu počela strujanja izazvana globalnim napadom na standard života velike većine ljudi. Trgovi u Španjolskoj postali su okupljališta, većinom mladih, ljudi koji traže promjene. Pokret je nazvan 15-M, a neki i to zovu revolucijom (da su takve revolucije bile u prošlosti i danas bi živjeli u feudalizmu). Ovakve revolucije potpisali bi svi bogataši i vladari, jer nemaju ih se razloga bojati. Sami organizatori nazvali su se indignados (ogorčeni) i to je najispravniji naziv.

Inzistira se na mirnim demonstracijama i traženju promjena. Kao da će nam netko dati nešto samo zato što mi to tražimo. Nikada u povijesti se to nije dogodilo, pa neće ni sada. Za neke stvari se treba izboriti.
U Španjolskoj je, kao i kasnije u SAD-u, vrlo brzo došlo do razdvajanja na (najmanje) dvije struje. Jedna je ona koja inzistira na dogmatskom pacifizmu i traženju političkih promjena, a druga je ona koja traži ukidanje participativne stranačke demokracije i uvođenje grass-root participativne demokracije u kojoj bi odlučivali svi, na plenumima, konsenzusom. Ovo potonje na ovoj razini razvoja ljudske svijesti je moguće kao što je moguće da HDZ postane krajnje lijeva stranka ili da SAD postane socijalistička država koja će isplatiti odštetu svim državama koje je bombardirala ili u njima organizirala državne udare.
Izaslanstvo indignadosa pješačilo je do Bruxellesa i tamo razvilo svoje transparente. Kao da se birokratima u Bruxellesu imalo jebe za njih.

17.9. u New Yorku započela je kontinuirana protestna akcija pod imenom Occupy Wall Street. Gle čuda, i to neki nazivaju revolucijom. Pokret za sebe tvrdi da predstavlja 99% Amerikanaca koji rade i stvaraju bogatstvo za preostalih 1% (tragično je da su brojniji oni koji čekaju u redu za novi iPhone nego oni koji prosvjeduju). Proširila se akcija na još neke gradove u SAD-a. Došlo je i do upotrebe sile od strane policije.
Iako su financijske ustanove one koje su dovele do krize i zbog kojih je iskovan pojam fiNacizam, pravi vinovnici zločina nalaze se u Bijeloj kući i kongresu, tamo gdje se donose političke odluke koje omogućuju fiNacistima da rade što god hoće i za to još budu nagrađeni javnim novcem. Kao i u Španjolskoj, došlo je do razlaza između anarhista i onih koje oni nazivaju ljevičarima. Ponovno jedni traže političke promjene, a drugi potpuno brisanje postojećeg. Dok su jedni na pozicijama dogmatskog (i ponekad jako iritantnog) pacifizma, drugi su za korištenje sile, iako ne definiraju točno kakve sile i na koga usmjerene.

Zahvaljujući tim događajima, kakvi god oni bili, dokotrljalo se ponešto i do nas. U subotu 15.10. održat će se prosvjedi u nekoliko hrvatskih gradova nazvani 15. O (October) – Ujedinjeni za globalnu promjenu. Prosvjedima su do sada podršku dale i neke sindikalne i akademske organizacije.

Što možemo očekivati od nadolazećih prosvjeda? Znamo li točno za što ćemo prosvjedovati, što točno tražimo i jesmo li spremni ići do kraja? Ponovno će se na istom mjestu naći organizacije koje nemaju puno zajedničkog, osim djelomičnog slaganja da sadašnje stanje nije dobro ni za koga osim za uski krug najbogatijih i njihovih plaćenika. Bez jasnih i jasno izrečenih ciljeva teško će se privući broj ljudi koji bi bio dovoljan da se promjene stvarno zakotrljaju. Jasan cilj bila bi promjena političkog sustava koji favorizira kapital, a ne čovjeka. Jasan cilj koji bi odmah bio napadnut floskulama o komunizmu i tiraniji, ali na te napade moraju postojati spremni odgovori. Ne radi se o promjenama u nešto što smo već prošli, radi se o promjenama, evoluciji, u nešto bolje. U pravedan društveno-politički sustav koji uopće ne mora imati ime. Sustavi s raznim imenima koštali su puno i previše ljudskih života, vrijeme je za jedan, konačni, koji neće imati ime, ali će imati sadržaj koji donosi dobro svima. Sustav u kojem nitko ne živi lošije, jer se sve stvoreno pravednije raspoređuje onima koji stvaraju.

Na organizatorima je da jasno definiraju svoje ciljeve. Iako, formalno, organizatori ne postoje, netko mora preuzeti odgovornost. Plenumi onih koji dođu na prosvjedna okupljanja i dalje predstavljaju veliku manjinu u društvu i mogu donijeti odluke o daljnjim koracima, a s njima i odgovornost za uspjeh ili neuspjeh. Zahtjevi koji dolaze iz anarhističkih krugova nerealni su, koliko god idealistički i dobronamjerni bili. Nemoguće je s današnjim čovjekom stvarati sustav bez institucija. Nemoguće i potencijalno vrlo opasno.

Politika je današnjem čovjeku namjerno zgađena, da bi ga što manje zanimala i da bi se njome bavili samo oni koji su tamo iz svog osobnog interesa. I što god se događalo, nitko za to nije kriv osim nas samih. Nitko od vladajućih ne radi ništa što mi nismo dozvolili i dozvoljavamo, a zatim i potvrđujemo na izborima. Nije politika prljav poziv. Prljavi su ljudi koji se njome bave iz interesa. A svi oni koji za sebe tvrde da su pošteni i dobri bježe od politike. Kome rade uslugu bježanjem? Sebi i ljudima oko sebe sigurno ne.

Sustav se može mijenjati na dva načina. Prvi je način promjena kroz sam sustav, organiziranjem onih koji žele dobro sebi i ljudima među kojima žive. Educiranjem ljudi, pokretanjem nezavisnih kanala informiranja, tribinama i aktivnim sudjelovanjem u društvenom životu, do preuzimanja vlasti na izborima. Drugi je puška. Oba načina legitimna su u određenom trenutku, ali tko su oni koji su danas spremni pozvati na oružje? Oružje koje će vjerojatno biti potrebno u skoroj budućnosti (ako se ne izborimo na miran način, kroz sustav) jer će sadašnji sustav gotovo sigurno dovesti do ponovnog jačanja fašizma s kojim neoliberalni kapitalizam dijeli mnoge zajedničke osobine.

Demokracija kakva danas jest samo je obični reality show s kandidatima koji nastupaju pred nama, a mi ih svojim glasovima biramo ili izbacujemo. Svjesno smo izabrali takvu vrstu demokracije, bez da smo uveli zakonske barijere koje bi točno određivale da se političar na funkciji ne smije okoristiti ni za jedan cent. Bez da smo uveli zakonske odredbe koje bi određivale granice osobnog bogatstva i na taj način spriječili pojavu tajkuna i onih koji postaju moćniji od države i društva. Ako smo sami mogli ustrojiti ovakvo bolesno društvo, zašto sami ne bismo mogli sami ustrojiti i pošteno ili barem poštenije društvo? Možda je premalo onih koji žele takvo društvo…

Ne spadam u dogmatske pacifiste i idu mi na živce zagovornici “okreni i drugi obraz” pristupa, ali smatram da se stvari još uvijek mogu mijenjati na miran način. Najgore i najveće žrtve su one koje padnu uzalud. Smatram da je opravdano pružiti otpor ako policija krene silom na mirne prosvjede, jer policija nije tu da bi štitila vladajući sloj (barem tako ne bi trebalo biti), nego je tu da se bori protiv kriminala. A najviše kriminala proizveli su upravo vladajući krugovi. Glupo mi je da se za prosvjede mora tražiti dozvola vlasti protiv kojih prosvjeduješ. Glupo je moliti onoga koga želiš skinuti s pozicije moći za dozvolu da to učiniš.

Puno je stvari koje treba posložiti da bi prosvjedi doveli do stvarnih promjena, a proces je dugotrajan. Bio on miran ili nasilan. Ako ćemo prosvjedovati samo da bi se okupljali i družili, onda smo, možda, napokon shvatili da nas je kapitalizam doveo tamo gdje je htio. U poziciju u kojoj nemamo vremena jedni za druge, a oni koji se ne druže ne mogu razmjenjivati ideje niti se organizirati i izboriti za promjene. Samo, družiti se možemo i bez prosvjeda, ako će druženje na prosvjedima dodatno ubiti volju u ljudima. A neuspješni prosvjedi to čine, ubijaju volju za daljnjim okupljanjima, produbljuju apatiju i osjećaj bespomoćnosti.

Upravo tu leži već spominjana odgovornost svih nas. Jesmo li spremni ići do kraja ili samo pratimo trendove? Jesmo li spremni za stvarne revolucije ili za ono što CNN i korporativni mediji zovu revolucijom? I želi li većina nešto mijenjati ili im je draža uloga žrtve?Jesu li spremni riskirati i ono malo sigurnosti što im je ostalo?

Kada budemo znali odgovore na ta pitanja, tada ćemo znati jesmo li dovoljno sretni da živimo u vrijeme kada je čovjek odlučio biti Čovjek ili smo samo dio povijesti pokornih i poslušnih stada.

Znat ćemo jesmo li spremni i za evoluciju nakon revolucije, jer bez evolucije nijedna revolucija nije vrijedna žrtava. (Petar Ciganović, Komentar dana)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here