Kada je početkom 1996. objavio komentar u kojem je Franju Tuđmana nazvao brutalnim diktatorom, Roman Latković zapečatio je svoju novinarsku karijeru. U središnjem Dnevniku HRT-a tada je objavljen poziv na njegov javni linč. Uslijedila je neviđena haranga, gdje su Latkovića po Rijeci tražili naoružani ljudi, prijetilo mu se smrću, prisluškivalo ga se i pratilo, a erupcija kolektivnog ludila završila je tako što je Latković zatražio politički azil u SAD-u i dobio ga. Od tada pa sve do prošle godine u Hrvatsku nije dolazio. Uz dopuštenje portala Lupiga prenosimo što je po prvi put nakon 18 godina rekao o nesretnim vremenima i događajima.
Dva dana nakon teksta u kojem ste 8. siječnja 1996. godine Tuđmana opisali kao brutalnog diktatora zakotrljao se nevjerojatan niz događaja nakon kojeg Vam se život posve promijenio. Kakva je bila Vaša reakcija na “čitulju” koja vam je pročitana u Dnevniku HRT-a 10. siječnja 1996. godine?
– Hloverka Novak Srzić je navodno, a ja nisam vidio njen potpis, osobno napisala taj napad Hrvatske Radio Televizije i njenog udarnog “Dnevnika” na mene. To je ona, predmnijevam, s radošću i zanosom prave proleterke, napravila po naredbi dr. Franje Tuđmana. No, kopljanik HRT-a, Saša Kopljar je s prezirom pravednika, a na radost i zabavu puka, taj napad pročitao u eteru i time pridonio ljepoti cijele te priče. Pozadina svega toga je možda interesantna. Veljko Vičević, legendarni urednik Novog lista, koji je preminuo godinu dana nakon mog odlaska u Ameriku, je danima i danima držao taj tekst u ladici. Kako me Veljko naviknuo da moje tekstove uvijek objavljuje, bez izmjena ili kraćenja čim bih ih poslao u redakciju, pitao sam ga zašto sada čeka? “E moj Romaniću,” odgovorio je, “ako to objavim, najebali smo obojica.”
No, Vičević je ipak objavio taj tekst?
– Da, objavio ga je, bez najave na prvoj stranici, što je inače često radio s mojim tekstovima, i ugurao brutalnog diktatora na, čini mi se, šestu stranicu, kazavši mi, “Nadam se da to nitko neće vidjeti,” i prasnuo u smijeh. No, vidjeli su… Dr. Tuđman se spremao održati predavanje, neki bi rekli govor, ali on je u biti držao beskrajna dosadna predavanja, verbalnu torturu koja svojim efektom pomalo asocira na onu kroz koju je Alex DeLarge prolazio u Kubrickovom remek djelu “Clockwork Orange,” svima koji su ga bili prisilijeni slušati, na temu velike i sretne Hrvatske. Odnosno, planirao je govor o veličanstvenom stanju “njegove” države pa ga taj tekst, koji mu se drznuo proturječiti, nije pretjerano obradovao.
U paranoji povrijeđenog kompleksa veličine on je, ne samo naredio taj maloumni napad državne televizije na pojedinca, već je pozvao i predstavnika tadašnje opozicije, dr. Zdravka Tomca da se i sam “brani”. Kada je Tomac došao Tuđmanu na noge, pohodivši ga u Dvorima, junaci Tomčeve ulice, hrabra oporba na čelu s Tomcem, su se kleli Tuđmanu da “sa mnom nemaju ništa”, pa se Tuđman prešaltao na svoje halucinacije i zazvao neke “mračne sile” koje su navodno stajale iza mene i voila!, ostalo je povijest te totalitarne epizode. Moja reakcija se najbolje vidi u mome odgovoru HRT-u koju je Novi list objavio dan ili dva dana kasnije, a u kojem sam otprilike napisao: “I to je jedna jedina, klinička slika vladajuće vrhuške u Lijepoj našoj. Sve će, ama baš sve sile upregnuti da smo mi pokorna kljusad, samo da bi i dalje mogla raditi sve što god hoće, za svoje rabote ne polažući račune nikome. No, kao i uvijek kada se gube konci, staljinisti potpisujući optužnice protiv bilo čije slobode, tu optužnicu zapravo ispisuju sebi”.
Jeste li pretpostavljali da će sve otići toliko daleko da ćete morati pobjeći iz Hrvatske? Jeste li i prije toga namjeravali napustiti tu Hrvatsku?
– Nisam očekivao takvu erupciju kolektivnog ludila koje je uslijedilo i doista nisam vjerovao da će halabuka trajati danima i mjesecima. Morao sam se skloniti iz stana na sigurno mjesto budući su me naoružani ljudi tražili, prijetnje smrću su bile dnevna zabava, prisluškivanje i praćenje su bili začini toj zabavi i tako dalje. Što se odlaska tiče, nisam “bježao” i, mada je napad na mene bio u siječnju te 1996. godine, ja sam u Ameriku otišao tek zadnjeg dana kolovoza 1996. godine. Čak sam otišao odmoriti od svog tog ludila, i proveo nekoliko tjedana u Americi i Meksiku, no vratio sam se, usprkos savjetima odvjetnice Amnesty Internationala, u svibnju 1996. godine, samo da bih na koncu, ipak ocijenio je da je odlazak bolja varijanta od ostanka. U pozadini moje odluke da odem iz zemlje koja je osuđena na propast, još je jedan meni vrlo važan detalj. Rijeka je tih dana imala priliku postati Europski centar za proučavanje kineske umjetnosti, most između Azije i Europe. No, kratkovidni velikani političke misli, poslagani u Gradskom vijeću grada Rijeke su glasali protiv tog projekta. Tupost tih ljudi bez vizije ili razumijevanja svijeta u kome žive, fokusiranih samo na vlastito dvorište, doprinijelo je odluci o mome odlasku.
Kako gledate na činjenicu da je spomenuta Novak Srzić i nakon brojnih grijeha još uvijek aktivna na Hrvatskoj radioteleviziji?
– Hloverka je simptom bolesti koja nije samo hrvatska. Vladari posvuda mrze slobodu više od svega, preziru kritiku i budući je svima jasno koliko su mediji moćni u kreiranju javnog mijenja, preuzimaju kontrolu nad istima. Negativna selekcija stvara sluge i ulizice kao što je Hloverka. Intelektualni kmetovi koji se šmajhlaju s vlašću, ovdje, ondje, posvuda, uživaju pod svjetlom moći umjesto da osvjetljavaju zloupotrebe iste. Najlakše bi bilo hraknuti u njušku gnjidama koje snishodljivo služe vlasti, a ne ljudima, no da li je to rješenje? Hloverke ovoga svijeta će uvijek biti hloverke: ovo s čime se suočavamo danas jest potreba stvaranja posve drugačijih sustava. I političkih i medijskih i ekonomskih i socijalnih, koji će ostvariti pretpostavke za stvaranje poštenije strukture. Što vlasti, što medija, što društva u cjelini. Sustavi koje je čovječanstvo do sada stvorilo očigledno ne funkcioniraju na dobrobit, ni nas ljudi kao jedinki, ni naše zajedničke planete, ni društva u cjelini – i naravno da je hloverština živa i zdrava, upravo kao i sama Hloverka na toj istoj televiziji.
Kako se postavila redakcija Novog lista u toj situaciji i tko Vam je stao u obranu neposredno nakon “redakcijskog izvješća” s HRT-a?
– Veljko je imao zanimljiv pristup cijeloj “situaciji” – odlučio je objaviti sve reakcije. Napade, obranu, mržnju, podršku, sve. Stranice i stranice novina su svakodnevno bile ispunjene reakcijama na moj tekst i na napad Hrvatske Radio Televizije. Gledajući na tu njegovu odluku, sa skoro dva desetljeća odmaka, to mi se čini briljantnim rješenjem. Dao je svima da se ispušu. No, Veljko jest bio briljantan i hrabriji od svih nas. Dat ću vam jedan primjer koji nije javno poznat. Bulumenta na vlasti je poslala delegaciju HDZ-a, pardon, delegaciju radnika Riječke tiskare u njegov ured gdje su ga ucijenili. “Ili će ‘potjerati’ Latkovića ili će oni prestati tiskati novine,” rekli su mu, na što je on pak njih potjerao iz ureda, rekavši da će tiskati novine u Trstu ako treba, no da na ucjene ne pristaje. E, za to treba imati muda. I više od muda, treba biti pošten, dosljedan i vjerovati svojim principima. No, nažalost, takvih je sve manje i dok je Veljko pokojan već godinama bagra se hloverči kao da je sve u redu i nema odgovornosti dok društvo, ne samo hrvatsko, odlazi dođavola i raspada se po svim šavovima.(ostatak intervjua pročitajte na portalu Lupiga.com)
