Home Mozaik 3. ožujak 1922: Prisjećanje na državni udar koji je de facto srušio...

3. ožujak 1922: Prisjećanje na državni udar koji je de facto srušio Slobodnu Državu Rijeku

436
0

Rijeka – Novi dijelovi prešućene riječke povijesti

Odnosno, kad je i Belgija stala na stranu Rijeke.

May be an image of text
Na slici časopis “Europe Amerique – Images Enquetes Reportages” br. 71 od 24. listopada 1946, koji izvještava o članku novinara Jeana Morena pod naslovom “Mučeništvo slobodne države” o nasilju nove narodne vlasti u Rijeci.
Donosimo vam komentar Rodolfa Decleve, Fiumana iz Genove koji se dotaknuo dosad nepoznatog članka jednog belgijskog časopisa iz 1946. koji govori o borbi Rijeke za slobodu.

Mučenici slobodne države

Autor članka polazi od D’Annunzijeve avanture iz 1919. godine i odmah iznosi nekoliko zanimljivih izjava koje zaslužuju biti spomenute.
Okupacija Rijeke od strane pjesnika predstavljala je širi projekt vojne zavjere, koju je talijanski vojvoda Amedeo d’Aosta htio izvesti uz pomoć d’Annunzia.
Amedeo d’Aosta je bio rođak talijanskog kralja i visoki zapovjednik Treće Sočanske armije, narodni heroj pokopan u ogromnom spomeniku Redipuglia blizu Monfalconea – s ciljem okupacije Rima i preuzimanja vlasti nad Italijom, naravno uz svrgavanje kralja Vittorija Emanuelea, i preuzimanje parlamenta nametanjem vojne diktature koja bi zaustavila poslijeratni nemir i kaos u Italiji.
Riccardo Zanella – čelnik riječkih autonomaša u doba mađarskog Corpusa Separatuma – vješto je prepoznao taj plan i odmah obavijestio talijanskog premijera Francesca Saveria Nittija da poduzme mjere kako bi spriječio udar. Nittiju se vijest učinila pomalo apsurdnom, ali nakon što je dobio informacije iz garnizona Ancone, Torina i Milana, blokirao je vojvodu d’Aosta, te uspješno ugušio pokušaj vojnog udara u samom začetku.
Zanella je za taj plan saznao od samog d’Annunzija 19. rujna za vrijeme verbalnog obračuna između ove dvije povijesne ličnosti, kad je pjesnik u jeku svađe rekao nekoliko nepromišljenih riječi o široj zavjeri koja je bila u tijeku. Zanella je ovu epizodu javno objavio kasnije tijekom svog života, u otvorenom pismu kojeg je nakon 30. srpnja 1946. poslao Ernestu Bevinu, ministru vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva.
Autor članka Jean Moren nastavlja opisujući svakodnevne fašističke sabotaže koje su fašisti organizirali u gradu Rijeci kako bi spriječili normalno funkcioniranje Slobodne Države Rijeke. Prisjetimo se, SDR je stvorena Rapalskim ugovorom 12. studenoga 1920., a njenu slobodu zajamčile su velike sile Francuska i Britanija, i priznata je od strane gotovo svih država tadašnjeg svijeta.
Riječani su 24. travnja 1921. godine imenovali Ustavotvornu Skupštinu, a 5. listopada Riccardo Zanella je imenovan šefom države i predsjednikom vlade. Nažalost, prema planovima fašističke Italije Jadransko je more trebalo postati talijansko jezero gdje će tri velike luke Venecija, Trst i Rijeka predstavljati jednu proširenu obalu iste luke. Rijeka nije mogla nikako izostati iz ovog plana i stoga je Mussolini lansirao plan “onemogućavanja života Slobodne Države Rijeka pod izlikom zaštite grada od bilo kakvog vanjskog utjecaja“.
I tako su se 1921. i 1922. godine dolasci vanjskih fašističkih elemenata u u Rijeku povećavali, ti su operativci skoro svakodnevno poceli izvršavati mala teroristička djela poput progona autonomaša, pucnjave, uništavanja zgrada, previranja i općenito stvaranja društvenih nereda koje bi stanovništvu spriječili pravo na miran zivot i rad, a državi gospodarski rast kojeg bi Rijeka, uz svoju tadašnju jaku industrijsku i finacijsku elitu, bila u stanju stvoriti je imala potrebnu stabilnost.
Dok je Jugoslavija poštivala klauzule potpisanog Rapallskog Ugovora, Italija je poslala u Rijeku vojne jedinice koje su, pod izlikom čuvanja od kaosa, zapravo prisvojle sebi kolodvor i svu željezničku imovinu, blokirajući svaki pokušaj Riječana da se dovedu strane investicije koje bi uzdigle riječko gospodarstvo, i sprječavajuci izvršenje već postojećih ugovora i sporazuma riječke vlade s drugim državama i njihovim poduzećima, uključujući onaj s Rockefellerovim Standard Oil Company.
Državni udar
S obzirom na to da svi pokušaji i napadi na Riccarda Zanellu nisu utjecali na upornost gradske vlasti i Riječana, predstavnici fašističke stranke Federzoni, de Stefani, Giuriati i Giunta, parlamentarni zastupnici u Rimu – koji su kasnije postali predsjednik Senata, ministar financija i tajnik Fašističke stranke – stigli su osobno u Rijeku kako bi organizirali državni udar, koji se i dogodio 3. ožujka 1922.
Nakon 8 sati borbe, riječka je vlada položila oružje, a Zanella je protjeran i odveden u Pulu, odakle se zatim pridružio mnogim članovima svoje vlade i Ustavotvorne Skupštine u Bakru, tu ga je dočekalo 3000 Riječana koji su ga odlučili slijediti u njegovom progonstvu u Jugoslaviji.
Fašistički državni udar izazvao je ubojstvo 27 građana, a još 400 njih je pretrpjelo razna mučenja i brutalne kazne, mnogi su uhapšeni, a mnogo je zgrada, skladišta i radionica devastirano.
Jugoslavenska vlada i tisak su javno protestirali protiv udara, ali kad je Italija imenovala generala Gaetana Giardina guvernerom i dovela jedinice na granicu prijeteći oružanim sukobom, Jugoslavija nije imala drugog izbora nego popustiti pred talijanskom ucjenom i potpisati Rimski ugovor 24. siječnja 1924. s kojim je priznala suverenost Kraljevine Italije nad lukom i gradom Fiume/Rijeka. Jugoslavija je pak za šutnju dobila Luku Baross, što je ranije htjela i od SDR, jer nije imala svoju industrijsku luku.
Slobodna Država Rijeka – zahvaljujući Riccardu Zanelli, svom službenom predstavniku, i njegovoj vladi – nikada nije prestala postojati nakon 1924. godine niti pravno niti u očima ostatka svijeta i same Lige Naroda, iako niti jedna od ostalih velesila nije bila u stanju, niti je namjeravala, aktivnije reagirati za zaljev koji je bio duboko pozicioniran u Jadranskom moru, da bi spasila prava jednog grada.
“Oslobođenje” titovih trupa
Slom fašističke moći 1943. godine pobudio je velike nade u gradu nakon 20 godina ugnjetavanja: mislilo se da će neovisnost i sloboda biti napokon obnovljene. Naposlijetku, to je ono sto je i sam Tito obećavao gradskim elitama, a njegovi predstavnici građanima.
2. svibnja 1945. – kada su Nijemci napustili grad nakon što su u prijašnjih 8 dana prouzročili uništenje luke i industrijskih građevina usred ravnodušnosti jugoslavenskih snaga utaborenih oko grada – Riječani su jugoslavenskim snagama širom otvorili vrata svog grada. Zašto i ne bi, kad im je vodstvo JNA obećavalo slobodu i uvažavanje njihovih prava. Vojska maršala Tita je predstavljena kao “osloboditeljska”. Ali to će se ubrzo pokazati jako lošom procjenom.
Pod svojim lijepim parolama “Smrt fašizmu” i “Sloboda narodu” Titovi su predstavnici pripremali uspostavu režima progona i terora. Provodeći u djelo unaprijed pažljivo pripremljen plan, čim su ušli u Rijeku hitno su likvidirali autonomističke vođe ulazeći noću u njihove domove i masakrirajući ih nevjerojatnom žestinom.
Doktor Mario Blasich, već u sedamdesetim godinama i paraliziran, je divljački zadavljen u svom krevetu pod očima vlastite obitelji. Giuseppe Sincich otrgnut je od obitelji i masakriran na ulici. Industrijalac dr. Nevio Skull – nakon što su mu oduzeli sve dragocjenosti i nakit – brutalno je ubijen i bačen u Rječinu.
Ravnatelj bolnice Giuseppe (Radoslav) Baucer, je bio prvo prisiljen predati ključeve sefa zdravstvene ustanove, u kojem je bilo 3 milijuna lira, a onda je ubijen i bačen u more. Inž. Giovanni Rubinich, tehničar od velike vrijednosti i građanin kojeg su svi poštivali u gradu i šire, zaklan je pred vratima svoje kuće. Među žrtvama je bilo mnogo onih koji su aktivno pomagali narodno-oslobodilačku borbu.
Mnogo je ostalih stanovnika ubijeno te iste noći, a više od 2000 građana je uhićeno u sljedeća 3 dana, ali broj onih koji su nestali u fojbama i u razno raznim logorima bio je sigurno jos veći. Iako je rat završio, zapovjednik Jugoslavenske okupacijske vojske Antun Kargacin je, suprotno svih tada važećih međunarodnih zakona, naredio vojnu rok za čak 28 generacija – svih muškaraca rođenih između 1900. i 1927. godine – samo kako bi ih uvrstio u Titove trupe izvan grada, odnosno kako bi sve mlade snage odmaknuo iz Rijeke, da bi tajna policija OZNA mogla neometano širiti svoje ruke nad gradom.
Sve industrijske, trgovačke i financijske djelatnosti – uključujući samostalne poduzetnike poput dućana i brijača – nacionalizirane su, oduzete i stavljene pod vodstvo nesposobnih ljudi, ali odani komunističkom pokretu. Sve to dok su javni djelatnici i glavni industrijalci prisiljeni jednim potpisom izjaviti da se zalažu za pripajanje cijele Julijske regije Jugoslaviji, i dok je OZNA svakodnevnim terorističkim djelima terorizirala lokalno stanovništvo.
Počinje Egzodus
O ovim je događajima i svemu ostalom izvjestavao 24. listopada 1946. godine novinar Jean Moren dok je već gotovo 30 000 Rijecana napustilo grad zbog terora “Osloboditelja“, napuštajući sve svoje posjede (iz riječke se okupacijske zone moglo emigrirati samo s 20 kg robe po obitelji i dovoljno novaca za platit tjedan dana u hotelu – sve ostalo su prognanici morali pustiti iza sebe).
U Italiji je Riječane dočekala ravnodušnost, ako ne i neprijateljstvo jake talijanske komunističke partije koja je lokalnom stanovništvu ponavljala pro-titoističku propagandu. Mnogi su stoga svoj put nastavili i dalje od Italije.
Već je u studenom 1944. predsjednik Zanella zahtijevao od saveznika potpuno vraćanje prava Rijeke na slobodno postojanje i samoopredjeljenje, i proglasio obnovu Slobodne Države Rijeke za vrijeme svog egzila u Parizu, tražeći kasnije od Ujedinjenih Naroda da se održi pravedni i pošten referendum pod nadzorom savezničke komisije. Tajnom rezolucijom i pod velikim pritiskom Staljina delegacija Velike četvorke predložila da se Jugoslaviji dodijeli sedam osmina talijanske Venecije Đulije, uključujući i djelove Slobodne Države Rijeke.
Pravno nepravni diktat
Tako se ilegalna krađa koja se nasilno dogodila 1924. godine, koja je Rijeku dodijelila većim dijelom Kraljevini Italiji, sada ponovila u suprotnom smjeru, ovaj put u korist Jugoslavije. Riccardo Zanella je javno i glasno intervenirao protiv ove Rezolucije.
“U ime Riječana izražavam svoj čvrsti protest. To je proizvoljan i nezakonit čin, suprotan najelementarnijim načelima međunarodnog prava koji odbacuje i zanemaruje sveto načelo svih vazecih međunarodnih sporazuma.
Vijeće koje odobrava takvu rezoluciju daje cijelom svijetu loš primjer nezakonitosti i proizvoljnosti stavljajući se u rang s onima koji su sličnim metodama i mjerama činili bit nacističkog i fašističkog sustava“.- Riccardo Zanella, predsjednik Rijeke: 50 godina borbe za prava Rijeke; 24 godine progonstva, 2 smrtne kazne i 20 pokušaja atentata.
Zanella je sudjelovao 1947. godine na Mirovnoj Konferenciji u Parizu, gdje je ostalim predstavnicima knjigom na francuskom jeziku (koju povjesničari nisu još preveli na hrvatski) predstavio i branio prava svog riječkog naroda na samoopredjeljenje. Njegovi zahtjevi nisu prihvaćeni, jer je hladni rat već krenuo u punom jeku, kao i borba zapada i istoka za utjecaj nad Jugoslavijom.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here