Za razliku od riječkih političara, i svih onih koji su na bilo koji način vezani za proračun ili javni sektor, ja uopće nisam optimističan u vezi gospodarskog napretka Rijeke. Najveće gradilište u Hrvatskoj ne znači nikakav gospodarski napredak kao što nije bilo niti najveće gradilište u jugoistočnoj Europi, kada smo gradili autoceste. Da su stvari tako jednostavne onda bi svi drugi krenuli u velike infrastrukturne radove i rješili sve svoje probleme. Ako se hvalimo da će svaka bolnička soba na Sušaku imati svoju kupaonicu, a nakon samo 10 dana poslovanja se probijaju mjesečni bolnički proračuni onda definitivno nešto nije u redu s ekonomijom onih koji upravljaju našim novcem. Ovdje se samo radi o Bolnici za majku i dijete pa se postavlja pitanje koliko nam treba bolnica u gradu koji će za 10 godina pasti debelo ispod 100.000 stanovnika ako naši javni developeri nastave sa ovakvom strategijom, skupo, skuplje, najskuplje.
Privatni developeri su svoj sud o sadašnjim mogućnostima grada rekli kada su ih gradski oci pozvali na prezentaciju riječkog Waterfronta. Popili su kavu, napravili đir po Korzu i okolici i napustili grad. Grad u kojem prosječni građanin ne zarađuje 30.000 € bruto na godinu nije zanimljiv ozbiljnim investitorima. I upravo u ovim činjenicama leži i bit problema Rijeke i PGŽ. Političari i javi developeri misle da će ovakve ponuđene investicije realnim developerima pokrenuti Rijeku i PGŽ iz pepela, ne shvaćajući da oni dolaze onog trenutka kada se za to stvore uvjeti. Netko drugi treba gospodarski pokrenuti regiju iz pepela a političari i javni developeri trebaju stvoriti uvjete za gospodarski napredak. Osobno mislim da župan Komadina i svi načelnici i gradonačelnici PGŽ, uključujući tu i gradonačelnika Filipovića i Klarića, o kojima najviše i ovisi napredak PGŽ, znaju da vode bitku koju sa ovakvom razjedinjenom strategijom i stručnim resursima, s kojim raspolažu, ne mogu dobiti.
Mislim da bi i najveća neznalica nakon 30 godina shvatila da marina Poro Baroš i luka u centru grada, bez bilo kakve industrije, ne mogu biti pokretači razvoja niti oni koji će sanirati i uljepšati fasade i pročelja zgrada u gradu i PGŽ. Svaki put kada uđem u grad, s kostrenske strane, imam osjećaj da sam se našao u nekom gradu iz bivšeg CCCP-a. Vi možete imati najljepši bazen u ovom dijelu Europe i najmoderniju Bolnicu na ovim prostorima ali okruženje i disproporcije viđenoga govore da tu nešto fundamentalno ne štima. Može li Porto Baroš biti riječki Porto Cervo ili ćemo biti samo jeftino zimovalište za velike jahte? Naravno, nitko normalan ne može biti protiv ovakvih investicija ali problem je u tome što su te investicije proglašene kapitalnim, a fundamentalni problemi koji trebaju biti rješavani nisu, niti su ikad bili dio bilo kakve strategije.
Da smo prepušteni stihiji i intelektualnim (pod)kapacitetima ljudi koji odlučuju o našim sudbinama govori i činjenica da se elektrotehnika i računarstvo još uvijek nije izdvojilo iz okrilja Tehničkog fakulteta. Uz dužno poštovanje prema strojarima naše su discipline u zadnjih 30 godina postale okosnica 4th industrijske revolucije, a da o nadolazećoj 5th i ne govorim. Može li naš sadašnji obrazovni sustav od osnovne do srednje škole osigurati potreban studenski kadar za budući riječki “FER” kako bi recimo zadovoljili potrebe Rimac Automobila ili bilo koje druge industrije 4 i 5 generacije? Je li sistem toliko zabetoniran da nam profesori hiberniraju u isčekivanju mirovine? Je li sistem toliko zabetoniran da političari radije troše naš novac na ono što prosječni ljudi i oni sami mogu logički procesuirati/razumjeti, bez obzira što će takav pristup uskoro dovesti do zamjene domicilnog stanovništva jeftinim ekonomskim migrantima?
Postavljati letvicu toliko nisko znači samo jednu stvar. Produženje postojeće agonije i iseljavanje onih koji ne žele raditi za postojeću političku elitu i njihove uhljebe na poslovima ispod njihovih stvarnih mogućnosti. Kada smo otjerali one koji mogu postati izvrsni u svom poslu i one ispod njih, valjda onda nije teško shvatiti od čega će Rijeka i PGŽ živjeti u narednih 10 do 30 godina. Ima li onda razloga za neki optimizam ako postanemo najveće gradilište u Hrvatskoj? (Boris Bradarić)
