Mi Hrvati sada imamo svoju državu, bez nekih dijelova BiH, koji su neki politički krugovi željeli vidjeti u granicama nekadašnje Hrvatske Banovine. Banovina je bila rezultat suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma od strane srbijanskih političara i Dvora. Banovina Hrvatska je bio pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u vrijeme između dva svjetska rata.
Srbi isto tako imaju svoju državu koja je daleko manje od onoga što je srbijanski režim planirao imati. Umjesto diplomacije (nakon preuzimanja JNA) odlučili su se na vojno rješavanje srpskog pitanja koji im je neslavno propao. Slomili su zube na Hrvatskoj. Da u žestokom nadiranju Amerikanci nisu zaustavili Gotovinovu vojsku, Srbi iz BiH bi isto tako migrirali u Srbiju.
BiH sama po sebi nikad neće saživjeiti kao država. Na Balkanu građanske države ne postoje. Ovdje smo još uvijek nacionalno duboko osviješteni, posebno nakon ovog rata gdje su konce vukli kriminalci i ekstremisti koji su nam u nasljeđe ostavili nacionalnu nesnošljivost i mržnju. Osobno mislim da je prekretnica u ratu bila masovni (ne)odaziv Srba na mobilizaciju. U konačnici dezerterstvo Srba (15% odaziv na mobilizaciju) je rezultiralo masovnim zločinima, a kasnije i osvetom, jer je srbijansko vodstvo probleme u ljudstvu rješavalo paravojskom kriminalaca i ekstremista.
Niti drugo “oko” Srbije, Crna Gora, nije željelo ostati u srpskom zagrljaju, a da o Makedoncima ne govorimo. Malo je čudno da ama baš nitko svoju budućnost nije vidio sa Srbima u istoj državi. Da sam na srpskom mjestu malo bi se zapitao zašto je to tako. Jesu li baš svi drugi južni Slaveni krivi za njihovu situaciju ili su oni ti koji su dobrano uništili svaku pomisao na bilo kakav savez?
Dugoročno gledajući ovakva BiH nema budućnost bez obzira što Bošnjaci guraju neku vrstu unitarizma s kojim je ondašnji srpski režim htio riješiti “srpsko” pitanje na uštrb svih drugih. Građanske države na ovim područjima neće još zaživjeti stoljećima. Da su potomci Srba Prečana bili pametniji i umjesto hvatanja puške, stali na stranu svojih susjeda i mirno rješili srpsko pitanje u sklopu Hrvatske i BiH, vjerovatno bi se iz toga rodio neki savez država bivše Jugoslavije, a rata na ovim prostorima ne bi bilo. Srpska JNA i srbijansko vodstvo ih je iskoristilo kao trojanskog konja za provođenje agende “svi Srbi u jednoj državi”. Njihova čuvena izreka ¨”pobjednici u ratu, gubitnici u miru”, s kojom su se povodili njihovi čelnici, skoro ih je svela na beogradski pašaluk.
Mi Hrvati imamo jedan drugi problem koji je malo veći od onog u Srbiji. U ovim nesigurnim i eksplozivnim političkim okolnostima u BiH, s geopolitičkog stanovišta, dio Banovine Hrvatske koji sada spada u BiH je izrazito bitan za Hrvatsku. Hrvatski jug je izrazito tanak što nas stavlja u jedan nezgodan položaj, ekonomski i politički, u slučaju bilo kakve nesigurnosti tog zaleđa. U hrvatskom je interesu da Hrvati opstanu na tom području, i da se cijelo to područje politički i ekonomski stabilizira, uključujući tu i Republiku Srpsku. Od toga će Hrvatska imati veliku društvenu ali i ekonomsku korist. Po onima koji vode ovu zemlju, nismo mi ekipa koja može parirati Njemcima, Skandinavcima, Nizozemcima i drugima zapadno europskim narodima u bilo čemu. Kada dođemo na začelje EU, nacija će biti toliko isfrustrirana da ćemo mrziti sami sebe. Već sada postoji auto-šovinizam unutar hrvatskog korpusa, a posebno protiv Hrvata iz BiH.
Nakon 25 godina hrvatske države došlo je vrijeme da počnemo razmišljati o rješavanju hrvatskog pitanja od Istre pa do Vojvodine. Kako osigurati mir i stabilnost a na kraju i prosperitet na ovim prostorima za sve građane bez obzira na nacionalnu pripadnost. Kako zaštititi hrvatski nacionalni korpus u državama koje su nastale raspadom Jugoslavije? Netko će reći da će ulaskom tih zemalja u EU to pitanje riješiti samo po sebi. To je djelomično točno ali suradnja svih država bivše Jugoslavije u nekoj vrsti formalne zajednice slične Beneluxu je jedina garancija mira i stabilnosti na ovim područjima. Neko kordinacijsko tijelo slično EU komisiji s sjedištem u Sarajevu bio bi dobar početak. Ima toliko područja na kojima bi trebali i morali surađivati, od obrazovanja i znanosti, gospodarstva, ekonomskih migracija, infrastrukturnih projekata, sigurnosti i obrane itd. Kada surađujete kao što surađuju Ivanišević i Đoković, onda odašiljete jednu sasvim drugu poruku oko sebe. To su pozitivne vibracije od kojih svi možemo imati velike koristi.
Vjerujem da će me veliki Hrvati proglasiti jugonostalgičarom, i biti će drvlja i kamenja po ovoj kolumni. Negdje sam pročitao jednu izreku: ”Ako nema evolucije onda dođe do revolucije”. Ono što je jučer bilo dobro i istinito sutra već nije. Tko ne evoluira na vrijeme biti će gubitnik u budućnosti.
