Home Kolumne Bradarić: Za iskrenu pomirbu Hrvata i Srba u Hrvatskoj ne treba nam...

Bradarić: Za iskrenu pomirbu Hrvata i Srba u Hrvatskoj ne treba nam Beograd!

1095
0
Piše: Boris Bradarić

Premijer Plenković i njegov zamjenik Miloševic napravili su veliki iskorak prema pomirenju Hrvata i Srba u Hrvatskoj 25 godina nakon propalog pokušaja velikosrpskog državnog projekta ondašnje srpske elite i njihovih političara. Kao što je rekao Milorad Pupovac braća “Srbi” (režim) hrvatskim Srbima nis dali nikakvu drugu opciju da mogu sami birati osim što su im gurnuli oružje u ruke. Ono što je Slobodan Miloševic podlo prodao nekim Srbima u BiH i Hrvatskoj je to da ih je uvjerio da se mogu opredjeljivati samo narodi, a ne republike. Uzaludna su bila putovanja i razgovori Pupovca po Beogradu i Europi sa srpskim predstavnicima kako bi ih uvjerio u zabludu kojom guraju srpski narod u Hrvatskoj i BiH u propast. O svojem uvjerenju u tu tezu svjedočila je i kćer Jovana Raškovića, On je bio osnivač SDS i prvi vođa krajinskih Srba. Razuvjerio ih je, po njezinom svjedočenju, Robert Badinter i njegova komisija. Citiram odluku te komisije:
Opinion No. 2 (Self-determination)
On 20 November 1991 Lord Carrington asked: “Does the Serbian population in Croatia and Bosnia and Herzegovina, as one of the constituent peoples of Yugoslavia, have the right to self-determination?” The commission concluded on 11 January 1992 “that the Serbian population in Bosnia and Herzegovina and Croatia is entitled to all the rights concerned to minorities and ethnic groups…. Republics must afford the members of those minorities and ethnic groups all the human rights and fundamental freedoms recognized in international law, including, where appropriate, the right to choose their nationality”.[1] The opinion also extended the principle of uti possidetis to the former Yugoslavia for the first time.[3]
Dakle, početkom 1992.godine svakome je bilo jasno da je RSK ilegalna tvorevina. Na temelju tih činjenica, Raškovića nagovaraju da napusti Hrvatsku kako bi njegov položaj zauzeli radikalniji kninski Srbi Milan Babić i Milan Martić, a leđa su mu okrenuli i dojučerašnji suradnici Boro Mikelić, Jovo Opačić i Goran Hadžić. Kada ne postoji pravna osnova za samoodređenje onda političke opcije nastoje primjenom brutalne sile zagaditi međunacionalne odnose do te mjere da međunarodnu zajednicu natjera da odstupi od međunarodnog prava i prihvati trenutno stanje na terenu, radi humanitarnih razloga. Drugom riječima, što krvaviji sukob i što više zločina s obje strane , međunarodna zajednica će u jedom trenutku morati odstupiti od međunarodnog prava i prihvatiti vojno rješenje srpskog pitanja na prostorima bivše Jugoslavije. Preuzimanjem JNA od strane Srbije i razoružavanjem hrvatske Teriotorijalne obrane srpsko vodstvo je stvorilo preduvjete za početak vojnog velikosrpskog državnog projekta.
Prema tome, rat nije počeo 4.8.1995. godine kako to Srbe žele uvjeriti Vučić, Vulin i Dačić. Ova trojica političara su i aktivni sudionici u ovom velikosrpskom državnom projektu koji je dio srpskog naroda u Hrvatskoj gurnuo u neviđenu ljudsku katastrofu. Ako je netko stvarno okrvavio ruke hrvatskom i srpskom krvlju onda su to sigurno oni. Od 1991 do 1995. godine s teritorija tzv RSK protjerano je 170.000 hrvatskih građana različitih nacionalnosti, a o ogromnim brojkama u BiH i Kosovu neću ni govoriti. To etničko čišćenje išlo je paralelno sa zločinima protiv civila u svrhu zastrašivanja, kao bi se nesrpsko stanovništvo natjeralo u bijeg. Za to su bili zaduženi kriminalci i ekstremne skupine koje su imale svoje paramilitarne jedinice.
Recimo da okrenemo uloge u ovom horor filmu i da smo mi ti koji su preuzeli JNA i da smo krenuli s naoružavanjem Hrvata u Vojvodini, BiH i Crnoj Gori te da smo se odlučili za nasilno rješavanje hrvatskog pitanja na principu opredjeljivanja hrvatskog naroda bez obzira u kojoj pravnoj državi žive, kao što su to pokušali srpski čelnici. Umjesto bombardiranja hrvatskih gradova i protjerivanja nesrpskog stanovništa, u tom filmu gledamo kako granate i mine padaju po Novom Sadu, Beogradu, Banja Luci, a kolone srpskih izbjeglica prelaze Dunav, Drinu i Taru tražeći spas od pomahnitalih Hrvata u Srbiji. Kao što je srpska elita hjela stati na krajnju otomansku granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag, tako su i Hrvati mogli stati na krajnje granice Monarhije kako bi svi Hrvati živjeli u jednoj državi. Logika je ista samo su ovdje akteri zamijenili svoje uloge.
I sad ću citirati Clintonove memoare, a radi se o Oluji: “Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl, koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija neće uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu.” (B. Clinton, My Life, str. 666. – 667.) Treba li tu uopće nešto dodati?
Borisa Miloševića, zbog odlaska u Knin, kritizirali su neki drugi hrvatski političari iz redova srpske manjine. Po njima ta odluka se je trebala iskoordinirati s Beogradom. Kojim Beogradom? Onim koji im je gurnuo oružje u ruke i zbog kojih su morali napustiti svoja stoljetna ognjšta? Ono što mi Hrvati zadnje želimo čuti od naših građana bilo koje nacionalnosti jest da se o našim politikama odluke donose izvan hrvatskog Sabora i izvan političkih struktura hrvatskih stranaka. Kao što je rekao gospodin Pupovac, Srbima u Hrvatskoj ne trebaju mentori izvan Hrvatske niti im treba patroniziranje unutar Hrvatske. Za pomirbu Hrvata i Srba u RH dovoljno je da Srbi priznaju Hrvatsku kao svoju Domovinu, shvate da su Oluja i Bljesak bile legitimna vojno-redarstvena akcija njihove države i da svoje probleme i politike moraju rješavati kroz hrvatske institucije, a prije svega kroz svoje zastupnike u Saboru, a ne u Beogradu. Biti u Hrvatskoj, a patiti za RSK ne može biti osnova za nikakvo pomirenje. Isto to očekujemo i od Hrvata koji žive u njihovoj domovini Srbiji. Poštujte i volite svoju domovinu Srbiju.
Nama Hrvatima ostaje da priznamo njihovu bol i patnju jer je vjerovatno većina ljudi u tim krajevima gurnuta u taj projekt, a da im Beograd nije dao nikakvu drugu opciju. Bili su žrtveno janje sulude politike one trojice o kojima sam pričao na početku ove kolumne. Stvari koje su se desile u toku i poslije Oluje, zločini koje su pojedinci počinili na našim građanima srpske nacionalnosti, moraju se komemorirati, a počinitelje treba kazniti. To se odnosi i na sve druge zločine bez obzira na nacionalni predznak.
U svrhu pomirbe s Srbijom, o kojoj govori Milorad Pupovac , prije svega Srbija treba rasčistiti sa svojom velikosrpskom prošlošću. Da se suoči s istinama i činjenicama, tko je razoružao ostale narode SFRJ i tko je krenuo u krvavi pir po Balkanu. S onima koji su sudjelovali u tom krvavom projektu uopće ne treba uopće razgovarati niti komentirat njihove izjave. Ignoriranje takvih ljudi je jedino ispravno u ovom trenutku. Kada dođe novi Đinđić ili Tadić biti će vremena za iskrenu pomirbu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here