‘Čakavski govor trebalo bi njegovati od vrtića’

Vodeći hrvatski onomastičar akademik Petar Šimunović izjavio je u povodu izlaska iz tiska “Čakavske čitanke”, čiji je autor, da bi čakavski govor trebalo njegovati od vrtića jer su ga djeca progovorila već na materinskim prsima, a na tom su narječju, što ne treba nikada zaboraviti, pisani prvi hrvatski kulturni spomenici.

Po Šimunovićevim riječima, trebalo bi usvajati hrvatski standard, a bogatstvo čakavskih govora koje nosimo iz djetinjstva ne prepustiti zaboravu jer se čovjek najautentičnije može izraziti na svojemu materinskom govoru.

Rasprostranjenost čakavskog narječja hrvatskog jezika krajem 20. stoljeća

“Čovjek je slobodan samo u svojem jeziku, a najslobodniji u svojem dijalektu”, tvrdi Šimunović. Kaže da se intima može najbolje izraziti dijalektom, a čakavski se potvrdio u hrvatskoj lirici, u komedijama i poslovicama.

Upozorio je da su naši redatelji i pisci već uvidjeli da se najautentičnije mogu pisati komedije i serije na dijalektu (“Malo misto” i “Gruntovčani”). Upravo sada na Hrvatskoj televiziji daju se tri serije s dijalektalnim izričajima, podsjetio je, dodajući da je taj govor poprilično ‘natrunjen’ standardnim jezikom. “Ne možemo reći da to nije vjeran govor, ali je daleko od onoga kakvi su ti govori u mojoj knjizi”, izjavio je.

Šimunović tvrdi da je bila zadnja ura da se čakavski tekstovi zabilježe i sačuvaju za daljnje proučavanje jer bi to sutra bilo teško, a prekosutra kasno. Čakavsko narječje s obzirom na hrvatski i slavenski svijet, kako kaže, rubno je narječje na jezičnom pojasu “Slavije” i “Romanije” i tu je najviše izloženo mijenama.

“Sa svakim jezikom, pogotovo narječjem, nestaje jedan svijet, njegova materijalna i duhovna kultura”, ustvrdio je, dodajući da je čakavski akcent star i važan te da ima toliku vrijednost za proučavanje slavenske akcentuacije kao gotovo staroslavenski jezik za proučavanje slavenskih jezika.

Treba imati na umu, kako kaže, da su najstariji hrvatski kulturni spomenici pisani čakavicom, bilo na glagoljici, hrvatskoj ćirilici ili latinici. Osim Baščanske ploče, na čakavskom je pisana i Valunska ploča i Plominski natpis, sve je to vrijeme 11. stoljeća, zatim na hrvatskoj ćirilici imamo Povaljski prag i Povaljsku listinu iz 1184., na Braču, najstarije stihove u tadašnjim živim slavenskim jezicima. Povaljska listina pisana je čakavskim narječjem na supstratu staroslavenskog jezika i s podosta romanizama, velikim brojem hrvatskih toponima i hrvatskih narodnih osobnih imena. Hrvatska ćirilica, kako objašnjava, znatno se razlikuje od srpske ćirilice i po pokratama i po tome što je na njoj utjecaj glagoljice. Prvi čakavski tekst pak na latinici, kako navodi, imamo 1345. – “Red i zakon” zadarskih dominikanki.

“Čakavica se počela polako gubiti u 17. stoljeću, kad sve više pisaca počinje pisati na dubrovački način”, objasnio je te podsjetio kako je prva Antologija nove čakavske lirike (Petris, Jelenović) objavljena 1934., te da se u drugoj polovici 20. stoljeća najčakavskijim pjesnicima mogu smatrati braća Franičević, Črnja i Ivanišević, najbolji čakavski nadrealist.

Vode se rasprave o tome je li rani dubrovački govor bio čakavski. Šimunović smatra da jest, ali on o tome piše u drugim raspravama.

“Na Pelješcu, koji je bio u sastavu stare Dubrovačke Republike, nalazio sam i bilježio čakavski akut (akcent). U starih dubrovačkih pjesnika nalazi se vrlo mnogo ikavizama, pa i drugih čakavskih osobina, čak i u starome dubrovačkom statutu zapisana je riječ meja, što je izraziti čakavizam, umjesto međa.

Čakavsko narječje danas obuhvaća hrvatski prostor od Istre, Like, sve dalmatinske otoke do Lastova i uski primorski pojas. Imamo ga u Žumberku, Gorskom kotaru, a najsjevernije je naselje Marija Gorica u trokutu Sutle, Save i Zaprešića, ističe Šimunović.

“To je ostatak ostatka nekadašnjega čakavskog prostiranja”, tvrdi i podsjeća kako je prije obuhvaćao područje do Une i Vrbasa te išao na Neretvu.

Čakavski govori danas su najsačuvaniji u neprimorskim naseljima otoka Brača, Hvara i Visa, na Kvarnerskim otocima – Susak i Unije, zatim na Krku i u središnjoj Istri, gdje nema turističke djelatnosti.

U “Čakavskoj čitanci”, svojevrsnoj hrestomatiji čakavice, namijenjenoj ponajprije nastavnicima hrvatskog jezika na čakavskom terenu, zatim dijalektolozima i uopće jezikoslovcima koji se bave akcentuacijom, Šimunović je opisao govore stotinjak čakavskih punktova, naveo svu dijalektološku literaturu i popisao sve rječnike da se ti govori što potpunije predstave. Popisani su i neki tekstovi izvan Hrvatske – iz Gradišća, Madžarske i Slovačke te SAD-a.

“Čakavska čitanka” prvo je takvo djelo u nas, sadržava tekstove, prikaze, priručni rječnik i bibliografiju (459. str.), a objavio ju Golden marketing – Tehnička knjiga kao šesti svezak izabranih djela akademika Petra Šimunovića. (Ipress)