HZZO – Hrvatski zavod za zajebavanje osiguranika

Teško je odlučiti u koji žanr spada slijedeća istinita priča. Mogla bi se svrstati u crnu komediju, ali (još) nije bilo mrtvih. Mogla bi biti i horror, ali krvi (još) nema po podovima i zidovima. Možda je, ipak, najbliža nečemu kao što je Kafkin Proces.

Priča se odvija u ustanovi koja nosi ime HZZO (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje), akteri su službenice HZZO-a i osiguranik koji po zakonu ima pravo na besplatnu policu dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Dan prvi:

Osiguranik ulazi u šalter salu riječke podružnice HZZO-a, pristupa šalteru za informacije i obraća se službenici: “Dobar dan, možete li mi, molim Vas dati spisak dokumenata potrebnih za ostvarenje prava na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje?”
Službenica ljubazno uzima list na kojem su isprintani dokumenti koji su potrebni i, nakon saznanja da se radi o nezaposlenoj osobi, zaokružuje dokumente potrebne za sklapanje ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju.
Osiguranik zahvaljuje i odlazi pribaviti potrebne dokumente:

Porezno uvjerenje vadi u nadležnoj poreznoj upravi
Osobnu iskaznicu kopira u prvoj fotokopirnici
Vadi izvod iz matice rođenih (koji ne smije biti stariji od 6 mjeseci, kao da se rađamo uvijek iznova i to 2 puta godišnje) u matičnoj službi
Ispunjava zahtjev za sklapanje ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju i izjavu kojom potvrđuje status
Dan drugi:

Osiguranik ulazi u istu šalter salu kao i prvog dana, stane u red i čeka da bi predao dokumente. Došavši na red, obraća se službenici: “Dobar dan, donio sam dokumente potrebne za sklapanje ugovora o dopunskom zdravstvenom osiguranju.”

Službenica uzima dokumente i došavši do poreznog uvjerenja pita: “A kakva su Vam ovo primanja?” (radi se o primanjima koja su daleko ispod primanja koja propisuje zakona.)

“Radi se o naknadi za ovlaštenu osobu stambene zgrade i naknadi za rad u biračkom odboru prošle godine.”, odgovara osiguranik.

“A gdje Vam je potvrda o tim primanjima?”, upita službenica sada već pomalo začuđenog osiguranika.

“Govorite o potvrdama koje sam predao poreznoj upravi prilikom podnošenja zahtjeva za povrat poreza?”, još uvijek mirnim glasom upita osiguranik.

“Da, zašto niste priložili te potvrde?”, s visoka reče službenica.

“Možda zato što sam te potvrde predao poreznoj upravi, a možda i zato jer nigdje na Vašim web stranicama niti u spisku potrebnih dokumenata ne stoji da su te potvrde potrebne. Uostalom, tražili ste porezno uvjerenje koje sam Vam donio i u kojem stoje sva primanja iz tražene godine.”, odgovori osiguranik, sada već vidno iziritiran.

“Ali mi ne možemo znati jesu li Vam to sva primanja, možda naš sustav izbaci i neka druga primanja. Ako se razlikuje i u 5 kn, morate priložiti potvrdu o tih 5 kn.”, bahato reče službenica.

“Kako to isti sustav može pokazati različita primanja i zašto tražite uvjerenje porezne uprave ako ga ne priznajete kao valjano? Hoćete li reći da Vi mislite da porezna uprava ne radi svoj posao, pa ćete vi sad odraditi i njihov dio ili je to samo dio taktike da što veći broj osiguranika obeshrabrite u ostvarivanju njihovih zakonskih prava?”, glasom koji je već bio povišen upita osiguranik.

“Dobro, idem ja pitati šeficu što ona kaže.”, reče službenica i nestade iza jednih od vrata. Odgovor koji je donijela bio je očekivan. Potrebna je potvrda koja nigdje nije navedena i koja je predana poreznoj upravi čije uvjerenje je korisnik priložio.

“Mogu li ja razgovarati sa šeficom?”, upita osiguranik. Odgovor je ponovno bio očekivan. Ne može. Ne troše oni vrijeme na stoku sitnog zuba.

“Potrudite se pa pribavite te dokumente.”, reče službenica glasom kojim se obraćate nekom jadniku koji se ni potpisati ne zna.

“A zašto vi ne bi od porezne uprave lijepo zatražili te dokumente? Primate plaću od istog poslodavca, države, pa bi bio red i da ste umreženi. Zašto bih ja 10 puta morao prilagati jedne te iste dokumente i morao obijati pragove onih koji su već izdali ta uvjerenja u svrhu u koju jedino i služe? Za prijavu poreza.”, ljutito upita osiguranik.

“Ako mi to ne donesete, kompjuter mi neće prihvatiti vaš zahtjev.”, reče službenica kao da se obraća nekome tko nikada nije vidio ni tipkovnicu.

“Molim Vas, nemojte me raditi budalom. Kako to Vaši kompjuteri prihvaćaju sve kada netko ima nekog poznatog tko utipkava podatke?”, povišenim glasom reče osiguranik.
“Čovjek kojem je stalo do svoga obraza rađe će crknuti nego više imati posla s Vama i usranom birokracijom koja čini sve da onemogući prava koja čovjek po zakonu ima.”, s gađenjem odbrusi osiguranik i izađe iz šalter sale riječke podružnice HZZO-a.

Kakva je to “država” u kojoj bespotrebni zavod ne priznaje dokumente porezne uprave koje sam traži? Kakva je to “država” koja onima u teškoj socijalnoj situaciji još više otežava ostvarivanje prava zbog čitavih 1.600, 00 kn koje su primili u cijeloj prošloj GODINI?
Kakva je to “država” koja nema službe koje imaju pristup centralnoj bazi podataka koje traže, a tvrdi da ima jedan od najmodernijih informatičkih sustava?

To je “država” u kojoj je ministar zdravstva seljačina koja se vezala lancima za stabla. Muholovac koji pazi da muhe ne zasmetaju snaši koja se naziva premijerkom i koja cupka kao da je na izboru za miss Pripizdine donje, a ne kao da je gospođa kakvom se predstavlja.

To je “država” u kojoj postoje cijeli zavodi koji ne služe ničemu osim zajebavanju ljudi i primanju plaće za bahatost.

To je “država” u kojoj je pravo čudo što nema više nasilja nad onima koji ljude tretiraju kao stoku ili obične brojeve.

To je “država” koja se ne može zvati ni socijalnom ni humanom. To je “država” koja s državom nema dodirnih točaka. Ni najmoderniji kompjuteri ne mogu ispraviti glupost onih koji rukuju njima.

To je “država” u kojoj živi stoka sitnog zuba koja se da zajebavati od svake šuše, a sama daje plaću tim šušama i njihovim nadređenim seljačinama koji u normalnoj državi ne bi mogli čuvati stado od dvije nacrtane ovce.

Jednu bi sigurno izgubili.

(Petar Ciganović: Komentar dana)