Home Sport Dalić se prisjetio SP 2018.: Izbacivanje Kalinića mi je najteža odluka karijere

Dalić se prisjetio SP 2018.: Izbacivanje Kalinića mi je najteža odluka karijere

336
0

Hrvatski izbornik Zlatko Dalić napisao je kolumnu za platformu The Coaches’ Voice (Trenerov glas) u kojoj se, prije svega, prisjetio Svjetskog prvenstva 2018. godine. Pisao je o putu Hrvatske do njega i atmosferi i načinu rada u hrvatskoj reprezentaciji tijekom natjecanja. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Na mojoj prvoj konferenciji za medije kao izbornik Hrvatske 2017. godine rekao sam da ću podnijeti ostavku ako se ne uspijemo kvalificirati za Svjetsko prvenstvo sljedeće godine. Upravo sam se tako osjećao. Bila su samo dva dana prije utakmice s Ukrajinom, posljednjoj u kvalifikacijskoj skupini.

Da smo izgubili tu utakmicu, ispali bismo. Ipak, vjerovao sam u sebe i vjerovao sam u kvalitetu moje momčadi. Želio sam pokazati igračima da sam tu za njih – ne zbog sebe, svojeg ugovora ili novca, već da im pomognem postići velike stvari za koje su sposobni.

Voditi reprezentaciju je najveća čast za svakog trenera, tako da mi novac i ugovori tada nisu bili važni. Samo sam se želio plasirati na Svjetsko prvenstvo, jer je ta generacija igrača zaslužila još jednu priliku za veliki rezultat na velikom natjecanju. Otvorenom komunikacijom i s puno razgovora s igračima, kolektivno i individualno, brzo smo stvorili pozitivnu atmosferu u reprezentativnom kampu.

Igrače je motivirao način na koji je Hrvatska izborila SP 1998.

U nogometu je normalno da se osjećate potišteno nakon nekih negativnih rezultata. Kad sam preuzeo reprezentaciju uoči Ukrajine (prethodnik Ante Čačić pobijedio je samo u jednoj od prethodne četiri kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo), osjećao sam da momčad treba malo optimizma, pozitivnog razmišljanja i samopouzdanja.

Pokušao sam pokazati igračima da sam istinski vjerovao u njih i da, ako pokažu za što su sposobni, mogu postići velike stvari. Dva dana kasnije, pobijedili smo Ukrajinu i završili na drugom mjestu u skupini te se plasirali u dodatne kvalifikacije. Nešto više od devet mjeseci kasnije, igrali smo u prvom finalu Svjetskog prvenstva u povijesti Hrvatske.

Pobjeda nad Ukrajinom u važnoj kvalifikacijskoj utakmici bila je posebno značajna za nas, jer je velika hrvatska momčad kasnih 1990-ih morala napraviti istu stvar kao dio svog puta do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. To je bio vrlo važan djelić motivacije za naše igrače – pogotovo one starije, koji se sjećaju 1998. i Svjetskog prvenstva.

Mnogi igrači u više su navrata rekli kako su oduvijek sanjali vratiti se u Hrvatsku s velikog natjecanja i doživjeti doček hrvatski navijača nakon sjajnih rezultata. Sjetili su se kako je to bilo 1998. kada su se reprezentativci vratili u Hrvatsku s broncom.

To im je dalo samopouzdanje da mala zemlja poput Hrvatske može dogurati daleko na velikom turniru, ali i motivaciju da i sami iskuse tako nešto. Iskoristili smo to u svoju korist. Uvijek sam im ponavljao, kao i medijima, da doista vjerujem kako ova grupa može napraviti nešto slično u Rusiji. Pokušao sam to usaditi i u glave igrača.

Naše pripreme ipak nisu bile jednostavne. Bilo je nekoliko negativnih medijskih naslova nakon što sam donio odluku kako neki igrači mogu ranije otići kući iz trening-kampa u SAD-u, tri mjeseca prije turnira. Shvatio sam da su naši igrači bili pod velikim pritiskom svojih klubova, koji im plaćaju velike novce da igraju dobro u velikim utakmicama.

Reprezentativna pauza u ožujku nije baš popularna među klubovima, pogotovo kada igrate prijateljske utakmice u vrijeme kada se klubovi natječu za naslove prvaka, plasmane u domaćim natjecanjima, ali i kada se igra nokaut faza Lige prvaka. Znao sam da naše putovanje u Ameriku nije idealno za mnoge naše zvijezde, pa sam želio biti fleksibilan i dopustiti nekima od njih da odu ranije.

Međutim, bilo nam je važno i da se počnemo pripremati za Svjetsko prvenstvo. Jasno, situacija nije bila sjajna kada su neki od naših ključnih igrača propustili drugu utakmicu te turneje kako bi se vratili u klubove. Ali opet, komunikacija je vrlo važna. Pokušao sam iskoristiti našu kasniju dobru igru u toj drugoj utakmici, protiv Meksika, da pošaljem poruku kako nitko nije nezamjenjiv. Imali smo još igrača koji su mogli uskočiti u prvu momčad.

Na kraju je sve ispalo dobro. Dok god smo imali dobru komunikaciju i dok god je postojalo razumijevanje kako su sve moje odluke donesene za dobrobit momčadi, a ne bilo kojeg pojedinca, nisam očekivao veće probleme.

Atmosfera u reprezentaciji je prioritet
Srećom, atmosfera je u hrvatskoj reprezentaciji uvijek dobra. Naravno, loši rezultati mogu utjecati na to, kao što je bilo u toj kvalifikacijskoj kampanji. Naši se igrači, doduše, općenito zaista dobro međusobno slažu. Mi smo mala zemlja i većina naših igrača poznaje se od malih nogu. Mnogi od njih karijeru su započeli u istim klubovima.

Igrati za reprezentaciju uvijek je velika čast, tako da smo rijetko imali problema s ponašanjem. Lakše je izgraditi dobru atmosferu kada igrači vole provoditi vrijeme jedni s drugima. Kad tražimo trening-kampove, uvijek gledamo da momčadi osiguramo dobru sobu za igre gdje mogu provoditi vrijeme jedni s drugima – igrajući pikado, stolni tenis, stolni nogomet i druge igre.

Također se trudimo treninge učiniti zabavnima kad god možemo. Posebno im se svidjelo na treninzima igrati utakmice “mladi protiv starih” – uvijek su to bile vrlo kompetitivne i zanimljive igre koje donose puno dobre kemije među igračima.

Konačno, vrlo je važno izabrati dobre, pozitivne i zabavne ljude među osobljem – ljude poput fizioterapeuta, trenera i liječnika – jer oni provode puno vremena s igračima. Želimo da igrači osjete kako unutar momčadi vlada prava obiteljska atmosfera.

Znam da svi to govore, ali nije isto izgovoriti tako nešto i živjeti tu filozofiju. Tijekom tog Svjetskog prvenstva uistinu smo živjeli kao obitelj. Nisu nam trebale nikakve vježbe team-buildinga; samo smo dopustili da naša ljubav prema reprezentaciji prirodno i organski gradi dobru kemiju kroz otvorenu komunikaciju i opušten pristup. Kad je posao u pitanju, bili smo ozbiljni – ali smo se opustili kad je riječ o zajedničkom druženju.

U 60 dana koliko smo bili zajedno, nije bilo nikakvih svađa niti bilo kakvih verbalnih nesuglasica između igrača ili osoblja. Ne događa se često da je 50 muškaraca toliko dugo zajedno i da se slažu cijelo vrijeme. Tijekom cijelog turnira nismo imali niti jednu utakmicu u kojoj nismo imali sve igrače na raspolaganju.

To pokazuje da smo bili kondicijski jako dobro pripremljeni, ali i da su naši igrači bili koncentrirani, da je naš medicinski stožer bio odličan i da je svatko bio spreman žrtvovati svoje tijelo za dobrobit momčadi. To je bio veliki faktor našeg uspjeha.

Ipak, na turniru je Nikola Kalinić napustio momčad, nakon što je odbio ući kao zamjena u prvoj utakmici skupine protiv Nigerije. Bila je to najteža trenerska odluka u mojoj karijeri, jer sam cijenio Nikolinu kvalitetu i vjerovao sam da može doprinijeti momčadi tijekom turnira. Međutim, morao sam donijeti tu odluku jer on u tom trenutku nije bio spreman dati doprinos momčadi. O tome nisam htio previše govoriti tada, a neću ni sada. Detalji su nešto što bi trebalo ostati u svlačionici.

Igrači su mi bili jako važni tijekom cijelog turnira. Bio bih budala da nisam iskoristio njihovo znanje, iskustvo i nogometnu inteligenciju. Imali smo tada četiri igrača koji su osvojili Ligu prvaka – Luka Modrić četiri puta, Mateo Kovačić tri puta, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić jednom. Još dvojica – Dejan Lovren i Ivan Perišić – osvojili su ga nakon Svjetskog prvenstva.

Dakle, imali smo igrače koji su igrali na najvećoj sceni, a koji su već imali dosta međunarodnog iskustva s Hrvatskom. Bilo mi je sasvim normalno da s njima puno razgovaram – ne samo da tražim njihovo mišljenje, već i da s njima raspravljam o našim protivnicima, našim snagama i slabostima.

Na primjer, sigurno je bilo korisno dobiti savjet od Rakitića o tome kako pokušati zadržati Lionela Messija kad smo igrali s Argentinom? Ili razgovarati s Vedranom Ćorlukom, koji je igrao za Lokomotiv iz Moskve, o momčadi Rusije. Svi smo znali da su konačne odluke moje, jer to je moj posao, ali sam doista cijenio njihovo iskustvo i znanje.

Jedna od naših zvijezda bio je Luka Modrić, koji je proglašen igračem turnira zbog svoje uloge u dolasku do finala. Luka je jednostavno igrač svjetske klase i to je pokazao tijekom turnira, ali to je dokazao i prije i poslije s Real Madridom.

Iako je on ključni igrač na terenu, za mene je bilo jednako važno imati ga kao vođu momčadi. Kada vaš najbolji igrač i kapetan toliko naporno radi na treninzima, tako se dobro pripremi za svaki trening, brine o svom tijelu, poštuje sve, od igrača do svakog člana osoblja, i jednostavno ima tako profesionalan pristup nogometu, cijela momčad prati to njegovo vodstvo.

Više od svega, to je razlog zašto je osvojio tu nagradu za najboljeg igrača turnira kao i sve nagrade nakon toga. To mu je nagrada za cijelu karijeru, jer on je primjer nekoga tko daje sve za momčad i svaki dan marljivo radi kako bi bio bolji.

Čak i u njegovim godinama, možete vidjeti da se neki aspekti njegove igre još uvijek popravljaju. To je nevjerojatno. Tijekom Svjetskog prvenstva gledali smo svaku utakmicu kako bismo Luku mogli iskoristiti na najučinkovitiji način. Ponekad je imao više slobode u ofenzivi, a ponekad smo osjećali da on i Rakitić mogu sami kontrolirati vezni red.

Luka je jednostavno briljantan igrač. Uvijek ima rješenje, uvijek je nekoliko koraka ispred svih, ima sjajnu kontrolu lopte, tehniku, viziju i sposobnost dodavanja. Više od svega ima nogometnu inteligenciju. Luka je sjajan igrač za imati u momčadi, jer on doista svakoga čini boljim.

“Ljudi kažu da su penali lutrija, ali ja vjerujem da se sreća zaslužuje marljivim radom”
Išli smo kroz natjecanje utakmicu po utakmicu, jer je svaki protivnik bio vrlo različit. Nakon što smo prošli određenu fazu, odmah nakon utakmice krenule su pripreme za sljedećeg protivnika. Često je to bilo u avionu za sljedeće odredište.

Uvijek smo željeli igrati na svoje snage, a istovremeno neutralizirati glavne prednosti protivnika. Ne ide uvijek kako ste planirali, a u nokaut fazi smo primili prvi gol u svakoj utakmici koju smo igrali: protiv Danske, Rusije, Engleske i Francuske. Uspjeli smo se vratiti u sve te utakmice i, osim u finalu, pobijediti u produžecima ili na jedanaesterce. To ne možete planirati, ali možete pripremiti momčad fizički, taktički i – prije svega – psihološki da bude spremna za bilo koji scenarij.

Pobijedili smo u dva raspucavanja jedanaesteraca. Ljudi kažu da su penali lutrija, ali ja vjerujem da se sreća zaslužuje marljivim radom. Nitko ne radi više od Luke, a on je svoju sreću zaslužio s dva jedanaesterca protiv Danske i Rusije.

Možete ih vježbati koliko god želite, možete analizirati protivnike koliko god želite, ali još uvijek morate realizirati jedanaesterac kada dođe vrijeme. To ovisi o karakteru igrača i njegovoj smirenosti, ali i o malo sreće. Sigurno je našem vrataru Danijelu Subašiću pomoglo to što smo dobro analizirali jedanaesterce danskih i ruskih igrača – ali na njemu je ipak bilo da obrani te jedanaesterce.

Hrvatska je izgubila važno raspucavanje protiv Turske u četvrtfinalu Eura 2008., raspucavanje u kojem su promašili i Modrić i Rakitić. Možda im je to iskustvo ovog puta pomoglo – ili su im možda nogometni bogovi nešto vratili nakon te utakmice. Puno je faktora koji ulaze u izvođenje jedanaesteraca i sretan sam što smo imali hrabrosti pobijediti u obje utakmice. Za to dajem sve zasluge igračima i njihovoj egzekuciji.

Kad smo došli do finala, nije bilo potrebe za posebnom motivacijom. Pokušali smo igrače držati na zemlji i maksimalno ih opustiti. Medijska pompa, zahtjevi za ulaznicama i gledanje svih videa iz Hrvatske s nestvarnim slavljima – kao i fizički napor igranja produžetaka toliko puta – mogu utjecati na vašu izvedbu na terenu. Pokušali smo ostati opušteni i fokusirani na naš zadatak, a to je bila naša sljedeća utakmica.

Gledajući unatrag, jasno je da smo imali kvalitetu u našoj momčadi, ali isto su imale i brojne druge nacije. Ono što nam je bilo ključno je to nevjerojatno zajedništvo, jedinstvo, bratstvo i vjera da možemo savladati svaku prepreku.

Zato ću zauvijek biti ponosan što sam bio glavni trener tako posebne momčadi.

Previous article​Pješak preminuo u bolnici od posljedica zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći
Next articleVlada više neće zamrzavati cijene: Pogledajte kakav šok nas sutra čeka na benzinskim crpkama!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here