Deus ex machina

Kukuriku, kukulele ili kuku nama.. Ne znam koju bih riječ odabrala, a da nekome pokušam objasniti kako danas izgleda hrvatska politička scena. Kukuriku je pijetlov pozdrav kojim nam želi dobro jutro i najavljuje još jedan lijep i sunčan dan, ali osim zanimljivoga naziva ove već uobičajene koalicije nema ništa novog, zanimljivog i spektakularnog. Osim što su se dobro najeli i napili u istoimenom restoranu, Kukuriku koalicija u ove četiri godine nije ponudila ništa novoga i inovativnog, čime bi zaslužili dobiti predstojeće izbore.

Vladajući su ih počesto opominjali da ništa ne rade, nego samo kritiziraju, i u tom su tonu nastavili i ovu predkampanju. Od nekoga tko želi dobiti izbore očekivala bi se akcija i reakcija no u slučaju Kukuriku koalicije zakazalo je oboje. Zoran Milanović kao lider oporbe nije pokazao niti odlike lidera niti je poentirao na jasno vidljivim pogreškama vladajućih koje je mogao kapitalizirati u korist oporbe. Sve su glasniji oni koji upozoravaju da što više Milanović šuti, veće su šanse da HDZ izgubi izbore. To nije na čast lideru oporbe koji bi, danas-sutra kao premijer i te kako trebao komunicirati.

Svima je jasno da je najdominantnija osoba u toj koaliciji Radimir Čačić, a najpametnija Vesna Pusić no, iako povijesna stranka, HNS nije u stanju sam uzeti izbore pa se koalicija svela na dva slova koja nešto vrijede.

Kukulele je naziv koji je Josipović ispalio “ko kec na deset” i time okarakterizirao cjelokupnu vladavinu HDZ-a. Kosor je ovu izjavu dočekala na zadnjim nogama te je rekla kako se ne slaže s izjavom da je Hrvatska zemlja “tuge, čemera i jada” no, gđo Kosor, u Hrvatskoj je još gore, a da obzirom smo “izašli iz krize” kako bi nam tek bilo da su se kriza i recesija nastavile?
Retorika i scene kojima je Kosor započela ovu kampanju primjerenije su ratnim devedesetima nego današnjem vremenu. Kosor vjerojatno računa kako su birači glupa masa koja je sretna da “ima Hrvatsku” pa joj može podvaliti već viđene dumine koje su obilježile početak vladavine HDZ-a.

Za ovakav obračun s Predsjednikom treba ili hrabrosti ili čisti obraz, a Kosor nema ni jedno ni drugo, pa za ovo odmjeravanje snage mogu samo reći “naivnost ili glupost” ili “napad je najbolja obrana”! Kosoričina želja da Josipovića diskreditira i dovede u pitanje njegov legitimitet i eventualnu nepristranost odrađena je prilično nespretno i iritantno. Danima su se punili medijski prostori prvo zbog prepucavanja oko veleposlanika a potom i zbog “crvene Hrvatske”. Kosor je predugo vremena provela uz Sanadera kojemu je, uz njegov bahati stav, ovakav način ophođenja i komunikacije savršeno pristajao. Svako bi prepucavanje završio sa šaljivom dosjetkom koju bi začinio dozom šarma pa se, unatoč svemu, prepucavanje i moglo pratiti. No, ovaj slučaj postao je iritantan i naporan pa nije ni čudo što je na jednom portalu tijekom online ankete Kosor proglašena najiritantnijom osobom.

Kosor je imala metamorfoze tijekom svojeg političkog djelovanja – od Majke Tereze i suosjećajne političarke koja je pokazivala i empatiju i emocije spram branitelja i njihovih obitelji, preko “Suzane” koja se upustila u “muški posao” gdje se nikako nije snalazila, te je suzama pokušala ublažiti protivnike, do bahate frajle s elementima autokratskog ponašanja koje jednoj dami ne priliče.

Čelična lady je bila jedna, a image koji je Kosor gradila je u kontradikciji s ovim što danas imamo pa se pitam koje je pravo lice Jadranke Kosor? Empatije i suosjećanja prema građanima Hrvatske više nemai. Tijekom dvije godine vladavine nije pustila niti jednu suzu niti je pokazala bilo koju emociju zbog sudbine svojih građana, a autokraciju i želju za vlašću pokazuje nam iz dana u dan pa stoga samo mogu zaključiti kuku nama.

Retorika poput “crvena Hrvatska” termin je toliko ishaban da nitko, osim Kosor, više ne vjeruje u njega. Ovakve nazadne i retro teme nisu nešto što mladim ljudima ulijeva povjerenje i vjeru u bolje sutra. Mladi birači su oni na kojima politika i pravo na izbor ostaje no nitko ne nudi programe i teme koje interesiraju mlade ljude.

Zelene stranke su budućnost Europske unije no slika u Hrvatskoj nije baš sjajna – razjedinjenost, bezidejnost i želja za vlašću prisutna je i tamo tako da niti ta scena nije jedinstvena i ujedinjena. Hoće li se i kako konsolidirati u ova tri mjeseca ostaje nam za vidjeti. Desnica i dalje ostaje razjedinjena, a kako sada stvari stoje, HDSSB bi time mogao profitirati te osvojiti dupli broj mandata. Iako je Anto Đapić najavio svoj povratak, teško da bi uspio ukrasti popularnost HDSSB-a u istočnoj Hrvatskoj, no vraćanjem Sanaderove loptice HDZ-u (“glas za HSP je glas za SDP”) moglo bi mu popraviti narušeni image unutar svojih birača.

Lesar je najavio samostalni nastup Hrvatskih laburista, jednako kao što je i Frišćić najavio samostalni izlazak HSS-a, no njihova jasna strategija i prepoznatljivost još uvijek nije vidljiva. Lesar je “Kalimero” svega, no nedovoljno ga se čuje kada se radi o radnicima koji bi primarno trebali biti njegovo biračko tijelo. Slično je i kod HSS-a – godine provedene uz sestrinski HDZ pretvorili su ih više u kapitaliste nego seljake koje bi trebali zastupati.

HSS je bio odani partner HDZ-u te je mandat pošteno odradio do kraja. Stoga mi se čini kako je zaboravljen temelj HSS-a, a to su seljaci odnosno poljoprivrednici koji se bore za svoje tržište i proizvode, ali bez jasne potpore “nadležne” stranke. Slika seljaka danas je znatno drugačija od one koju pamtimo iz prijašnjih vremena pa tako današnji seljak sve obavlja putem računala.

Seljaci su danas uspješni poslovni ljudi koji zavređuju jednaku pažnju kao i proizvođači luksuznih proizvoda pa bi možda promjena javne slike o seljacima mogla postati zadaća HSS-a na ovim izborima. Možda, samo možda, bi potaknuli mlade ljude da iskoriste bogatu slavonsku zemlju i počnu se baviti poljoprivredom, no kasnije je pitanje kako i kamo plasirati proizvode? Hm… ne bi li i to trebao biti posao HSS-a ?

I opet se vraćamo na mlade – mladi su naša nada i naša budućnost, na mladima svijet ostaje. Sve sam ovo slušala od malena, ali čini mi se kako su danas to svi zaboravili. Mladi su apatični, depresivni, bezvoljni i bez želje za promjenama. Nekada su mladi bili ti koji su pokretali revolucije, stvarali nove trendove i bili mainstream društva. Današnju mladež nitko ne doživljava kao relevantan faktor, niti nam se pružaju prilike pa za što onda da se borimo? (gordana lesinger)