Izniman i nesvakidašnji muzički projekt “Goran Končar & Darko Jurković Quartet” ukazat će se u sklopu Riječkih ljetnih noći 12. srpnja u 21.30 sati u Velikom klaustaru samostana na Trsatu. Ako se tom ukazanju
pribroji još i činjenica da će to biti premijerni nastup ovog kvarteta vrhunskih glazbenika, sastavljenog da propituje granice klasike i jazza, te da im je na repertoaru i jedna ekskluzivna svjetska praizvedba, onda taj događaj itekako dobiva na težini. Riječke ljetne noći imaju, bez pretjerivanja, dvostruku premijernu ekskluzivu.
Malo tko je uopće znao da postoji skladba “Capriccio za solo violinu i jazz kvartet” jednog od najvećih hrvatskih kompozitora Borisa Papandopula, no oni koji su za nju znali, znali su i to da nikad nije
izvedena. Taj crossover klasike i jazza imao je doista čudan put; skladba napisana za jedan veliki jazz festival, umjesto na tom festivalu završila je na tadašnjoj Jugoslavenskoj radioteleviziji. Tamo je onda čučala u depoima, čekajući ruke koje bi je se konačno poduhvatile. I dočekala! Kad ju je
otkrio bivši voditelj “Zagrebačkih solista” Goran Končar, violinist svjetskog glasa, započeo je i projekt okupljanja grupe koja bi je bila u stanju izvesti.
Goranu Končaru tada se pridružuju Darko Jurković na gitarama, Henry Radanović na kontrabasu, Zvjezdan Ružić na klaviru i Kruno Levačić na bubnjevima. Sastav koji je teško ne prozvati supergrupom.
No bila bi šteta da je sve ostalo samo na Papandopulu, pa je osmišljen kompletan repertoar u kojem će se plodonosno spojiti disciplina klasike i lepršavost jazza. Miljenko Prohaska tako je posebno za bend
prilagodio svoju skladbu “Adieu”, davši glavnu temu violončelu, svirat će se i skladba zanimljivog ruskog kompozitora Igora Frolova “Divertimento za violinu, cello i klavir”, opet crossover, a kao nezaobilazan začin dolaze i autorske skladbe članova supergrupe. Dakako, u specijalnim aranžmanima, čemu će uvelike pridonijeti mlada violončelistica Ljerka Končar.
Vrhunski repertoar vrhunskih glazbenika koji osim izuzetnog međusobnog uvažavanja pokazuju i neutaživu glad za propitivanjem granica – granica žanra, ali i svojih vlastitih. “
