Home Kolumne Goran Moravček: Umivanje povijesti: Stoljetnica D’Annunzijevog osvajanja Rijeke (1919.-2019.)

Goran Moravček: Umivanje povijesti: Stoljetnica D’Annunzijevog osvajanja Rijeke (1919.-2019.)

543
0
D'Annunzio s Mussolinijem
This image has an empty alt attribute; its file name is Gabriele-DAnnunzio-with-M-010.jpg
Goran Moravček/Fluminensia.org

Prije stotinu godina, 12. rujna 1919. Gabrijele D’Annunzio, ovjenčan književnom i vojnom slavom, ušao je sa svojim dobrovoljačkim jedinicama u Rijeku. Gradom i samoproglašenom državom upravljao do tzv. Krvavog Božića 1920. godine. Njegovim prevratom započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. D’Annunzijev pohod imao je dugoročne (geo)političke posljedice, jer su upravo u Rijeci udareni temelji fašizma, poretka koji će unesrećiti milijune ljudi.

Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.
Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.
Nakon protjerivanja iz Rijeke početkom 1921. godine, D’Annunzio se skrasio na obalama jezera Garda, okružen uspomenama. Umro je 1938. godine, a sahranjen je u nestvarno velebnom mauzoleju. Veliki kompleks povijesne nostalgije, nazvan “Il Vittoriale degli Italiani”, pohode njegovi brojni štovatelji (300 tisuća posjetitelja godišnje), koji su oko D’Annunzijeva imena i djela stvorili jedan od najvećih talijanskih mitova. Ondje se također promišljeno provodi program pranja ruku i umivanja lica Gabrijela D’Annunzija, ali i njegovih sljedbenika.

Obilježavanje stoljetnice D’Annunzijevog “svetog ulaska” (santa entrata) u “izmučeni grad” (città olocausta) ozbiljno je shvaćeno preko granice. Tršćanska gradska uprava s naglašenom pompon slavi stoljetnicu. Potrošeno je stotine tisuća eura za dvije velike izložbe upriličene povodom osvajanja Rijeke, a Bard (Il Vate) je dobio i spomenik u središtu Trsta. Iako je pjesnik-ratnik svega nekoliko sati sa svojim legionarima proveo u mjestu Ronchi, gdje su se njegovi dragovoljci okupili prije kretanja za Rijeku, gradonačelnica Monfalcone, Anna Maria Cisint posvetila je cijeli tjedan zbivanja D’Annunzijevom prevratu u čast.

Umivanje povijesti, stvaranjem mita o D’Annunziju kao o nedužnom pjesniku-revolucionaru koji nema nikakve veze s fašizmom, rasizmom, nasiljem i stradanjem milijuna ljudi, u suprotnosti je s povijesnom istinom. Laštenju ratničkog lika i djela rodonačelnika fašizma, a povodom stoljetnice D’Annunzijevog pohoda na Rijeku, pridružio se Giordano Bruno Guerri, predsjednik zaklade Il Vittoriale degli Italiani. On tvrdi kako D’Annunzijev dolazak na obale Kvarnera “nije (bio) uvod u fašizam, već revolucionarni, libertarijanski eksperiment, preteča drugih ideja i političkih struja našeg doba”. Prema njemu D’Annunzio je imao “duboki prezir prema fašizmu”.

Političke bajke o D’Annunziju kao “sanjaru nove utopijske stvarnosti, koji je širio revolucionarnu poruku mira i bratstva među svim ljudima, svim narodima i društvenim slojevima” – kako je rekao tršćanski političar Giorgio Rossi na otvorenju izložbe “Disobbedisco, La rivoluzione di d’Annunzio a Fiume 1919-1920”, postavljene u Trstu povodom stoljetnice Pohoda na Rijeku – nemaju ama baš nikakvog povijesnog utemeljenja.

Najbolje o Gabrijelu D’Annunziju svjedoči on sam, riječju i djelom. Politički program pjesnika-ratnika bio je daleko od miroljubivih zamisli. U Pismu Dalmatincima (La lettera ai Dalmati), “u pjevu mržnje”, kako je pismo ocijenio Vladimir Nazor, u siječnju 1919. godine D’Annunzio iz Venecije piše: “Ako je potrebno, suočit ćemo se s novom zavjerom na način ardita, s bombom u svakoj ruci i s oštricom među zubima”. Tko su neprijatelji? Oni iznutra su “bijedni vladari”, talijanski političari koji su pristali na “osakaćenu pobjedu” nakon završetka Prvoga svj. rata. Izvana je to – “prljavi Hrvat” (il croato lurido).

D’Annunzio 9. siječnja 1923. godine piše Mussoliniju: “Nije li istina da je u onom što je najbolje u pokretu zvanom ’fašistički’ prisutan moj duh? Nisam li upravo ja, krenuvši iz Ronchija, najavio prije četiri godine nacionalni ustanak? Kako onda mogu biti tvoj neprijatelj? I kako ti možeš biti moji?”.

U pismu poznatom kao “A viso aperto”, napisanom 26. rujna 1936., nakon “veličanstvenog” osvajanja Etiopije, Gabriele D’Annunzio je podržao Mussolinija u njegovim imperijalnim pohodima, izjednačivši svoje težnje s onima Ducea, koga je nazvao vođom “tvoje Italije” (Mussolinijeve), “moje Italije” (D’Annunzijeve), “naše Italije.

Pred kraj svoga života, prožetog “uzvišenom” ratnom retorikom i netrpeljivošću prema unutarnjim i vanjskim neprijateljima, života nadahnutog ratnim huškanjem, mirisom baruta i kultom smrti, D’Annunzio 26. siječnja 1938. priznaje Mussoliniju kako je on, Duce, ostvario sve ono što je “nekad bilo lirsko proročanstvo, nadahnuta nada”. I dalje: “Tvoja Italija je od svih oceana pravi, jedan jedini ocean koji se može dičiti imenom herojskog oceana. Jedine su mu granice cijeli svijet, a one zavise jedino od talijanske snage i volje”.

I D’Annunzijevi sljedbenici bili su prigrlili fašističke ideje, prije svih futurist Filippo Tommaso Marinetti, ali i cijela bulumenta “umjetničkih” tipova i “uskoka”, poput “tajnika za akcije” Guida Kellera, koji je poznat i po tome što je pozirao gol u ulozi Neptuna. D’Annuzijeva “riječka desna ruka”, kako je on nazvao Giovanni Giuriatija u jednom pismu upućenom Duceu, bio je zakleti fašist. Pisac ustava (La Carta del Carnaro) D’Annunzijeve samoproglašene države Talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro), koja nikad nije u stvarnosti zaživjela, Alceste De Ambris s Mussolinijem je 1914. godine sastavljao prvi fašistički programatski tekst. Treba li još nabrajati?

U razdoblju D’Annunzijeve vladavine u Rijeci (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se etničko čišćenje grada, podržano djelotvornim akcijama ardita, ali i novinskim napisima La vedette d’Italia. Taj je list već 17. rujna 1919. poručio strancima “neka odu, jer (…) to je narod koji s nama nema ništa zajedničkoga; to su stari neprijatelji, to su odurne njuške, protiv kojh smo se borili i koje dobro poznajemo…”

U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.

Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu. Na žalost, promjene sustava nisu značile ukidanje nasilja i progona. Štoviše jedno je zlo sustiglo drugo. Fašistički poredak zamijenit će u rujnu 1943. nacistička okupacija naših krajeva, a od proljeća 1945. godine komunistička vladavina.

Progoni “nepoćudnih”, bez obzira na nacionalno podrijetlo, nastavljeni su nemilosrdno u doba “narodne vlasti” kad su “narodni neprijatelji” gubili glave, okrutno i bez suđenja. Koncem travnja 1945. ubijen je i bačen u krašku jamu kod Kostrene sušački plovan Martin Bubanj. U kastavskoj šumi 4. svibnja smaknut je udarcima mesarske kuke u potiljak, Riccardo Gigante, gradonačelnik Rijeke u doba fašističke uprave. Njegovi posmrtni ostatci, nedavno identificirani, preneseni su u Vittoriale. Nasilja i ubojstva nisu zaobišla Rijeku, kao ni mnoge druge gradove i države.

Zbog ideologija smrti, krvi i tla, desetci milijuna ljudi, od Jadrana preko Sredozemnog do Crvenog mora, patili su i platili svojom glavom osvajačke pohode “proroka” među kojima Gabrijelu D’Annunziju pripada istaknuto mjesto. Nakon patnji i pomora “inorodaca”, ali i Talijana, a prisjećajući se stoljetnice Pohoda na Rijeku, treba pitati – što je ostalo od D’Annunzijeve i Mussolinijeve Italije? Istočna obala Jadrana? Talijanska Istočna Afrika? I, napokon, koja je cijena plaćena kad se ispod svega podvuče crta povijesti?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here