Prethodnih dana, a ponajviše od četvrtka 17. rujna Hrvatsku je zapljusnuo pravi izbjeglički val. U trenucima dok pišem ove retke (nedjelja poslijepodne) u Hrvatsku je pristiglo više od 25 tisuća migranata. Hrvatsko društvo i politika se konačno moraju suočiti s migrantskom krizom od koje su mjesecima okretali glavu. Prošle godine u državama Europske unije bilo je više od 600 tisuća zahtjeva za azilom. Srbija je od proljeća ove godine preplavljena migrantima, kao i Makedonija gdje smo posljednjih tjedana gledali dramatične snimke. Bilo je apsolutno jasno kako će prije ili kasnije migranti doći na hrvatske granice. Usprkos tome nije učinjeno ništa.
Zaista ništa. To je prava riječ. RH se formalno obvezala da će primiti prvo 500, pa tisuću, a zatim 3200 izbjeglica. Bile su to samo geste kako bi se udovoljilo EU. Kada su migranti u svoj koridor uvrstili Hrvatsku samo u jednom danu daleko su premašili te simbolične brojke. Izbjeglički val je do kraja iznenadio hrvatske političare. Mislili su da nam migranti nikad neće pokucati na vrata. Pokazalo se kako vlasti nemaju smišljene planove ni strategije. Guralo se godinama glavu pod tepih kao da nas se ratovi u Siriji, Iraku, Libiji ne tiču. Te ratove je barem jednim dijelom prouzročila politika Europske unije i Sjedinjenih Država. Hrvatska je kao jedna ponizna država dosljedno provodila politiku Washingtona i Brisela na tim zapaljivim područjima. RH je uvela sankcije Libiji, zatim Siriji (čak i ranije nego EU) kao i Iranu i Rusiji. Naša država je pomagala logistički i slala oružje i opremu sirijskim pobunjenicima, a u sklopu NATO-a djelovala je u Libiji. Tu nisu uzimani u obzir nacionalni interesi. Nije se pokazala briga za hrvatske tvrtke, poduzetnike i radnike koji su radili i živjeli u tim zemljama. Budući da je Hrvatska aktivno sudjelovala u kreiranju problema na Bliskom istoku red je da se suoči s posljedicama. Izbjeglički val je posljedica. Treba iskreno reći da bi sve bilo isto i da hrvatske vlasti nisu ništa poduzelevezano za Bliski istok, ali pošto jesu snose moralnu i političku odgovornost.
Nespremnost, neorganiziranost i pomutnja hrvatskih vlasti pokazali su kakva smo slabašna država. Nemojmo se zavaravati, sve bi bilo isto da je Karamarko bio premijer. Znakovit je trenutak kad su migranti preplavili Hrvatsku. Sredina rujna, otprilike dva mjeseca prije parlamentarnih izbora.Poput nekog uzbudljivog političkog trilera. Umjesto klasičnih prepucavanja oko gej prava, marihuane, pobačaja, vjeronauka, Tita, Tuđmana dobili smo konkretan i veoma značajan politički problem. Možda će baš migranti odlučiti izbore. Vjerojatno hoće.Nastanak, odvijanje i eventualno rješenje migrantskog problema će donijeti političke bodove vladajućima ili oporbi. Sad je sve na političarima.Vlast, tj. Milanović i SDP imaju prednost. Oni imaju državnu vlast do izbora i oni moraju i morat će rješavati pitanje migranata. S druge strane, HDZ-u i Karamarku je lakše jer oni nemaju vlast već će problem morati rješavati samo retorički, na riječima.
Slobodno možemo zaključiti kako je sve u rukama Zorana Milanovića. On je predsjednik vlade. On ima vlast, moć i najjaču političku funkciju u državi. Ovo je njegov najteži i odlučujući zadatak o kojem mu ovisi daljnja politička sudbina.Ako ga kvalitetno i uspješno odradi sva blebetanja i kritike oporbe padaju u vodu. Ako zakaže, tek onda će biti bitno ono što Karamarko i drugi oporbeni vođe govore. Milanović je dobio zadatak i priliku. I odmah je kiksao i katastrofalno reagirao.
Na početku tjedna je izjavio da će Hrvatska omogućiti izbjeglicama prolazak kroz Hrvatsku bez problema. Mislio je da će izbjeglica biti samo nekoliko tisuća, a ne deseci ili stotine tisuća koliko bi moglo biti. A i da je bilo samo nekoliko tisuća niti za njih nismo imali ništa spremno. Ni hrane, ni vode, ni krova nad glavom za te jadne ljude. Da građani Tovarnika i ostalih istočnih krajeva Hrvatske nisu samoinicijativno reagirali došlo bi do prave humanitarne katastrofe i državnog debakla. Došli smo u situaciju da Crveni križ mora pokrenuti humanitarnu kampanju preko medija kako bi građani zvali i sami donirali svakodnevne higijenske potrepštine izbjeglicama. Da stvar bude gora, ubrzo je postalo jasno kako Mađarska i Slovenija ne žele tako lako primati izbjeglice i kako tranzit neće biti brzo realiziran. Pa je stoga već u petak Milanović zavapio kako Hrvatska ne može biti „hot spot“ i sabirni centar za izbjeglice koje EU ne želi. Tu počinju dodatni i pravi problemi. Tu izlazi na vidjelo kako mađarska odluka o zatvaranju granica nije potekla samo iz Budimpešte već je to odluka Berlina i Pariza. Stoga će možda RH postati veliko okupljalište i sabirna točkaizbjeglicama u narednim mjesecima što će se produljiti daleko iza izbora. Angela Merkel je navodno zatražila od Milanovića da zadrži izbjeglice. Ako je tako Hrvatska se ne može suprotstaviti Njemačkoj. Postoje dva moguća scenarija.
U prvom, crnom, scenariju susjedne zapadne zemlje zatvorit će granice. Hrvatska će morati osigurati velike sabirne centre po mnogim gradovima. Hranu, piće, higijenske potrepštine, ogrjev za zimu… Državne institucije trebat će izbjeglice imati pod svojim nadzorom kako bi se spriječili kaos, nerede i incidente. Srbija za mnogo manji broj izbjeglica dnevno troši 15 tisuća eura. Ovdje bi moglo biti 50, 70 i više tisuća izbjeglica, možda i stotine tisuća. To otvara brojne probleme od sigurnosnih, humanitarnih, ekonomskih, socijalnih, kulturoloških… Izbjeglice bi u nekim područjima mogle brojčano nadjačati lokalnu populaciju.
U drugom, povoljnijem, scenariju granice sa susjedima će biti otvorene. Usprkos tome, to neće biti jednostavan zadatak za vladu i ostale institucije. One će morati osigurati kontinuiran priljev i stabilan tok izbjeglica kroz Hrvatsku. I takav scenarij će biti jako skup i pun različitih rizika od zdravstvenih, prehrambenih, sigurnosnih. Granicu je već sada nemoguće kontrolirati. Mnogi ljudi s veoma lošim namjerama se mogu ubaciti u Hrvatsku zajedno s izbjeglicama. Ako bi se izbjeglice nekontrolirano razlile po Hrvatskoj dogodili bi se problemi i komplikacije.
Milanović i njegova vlada se moraju nositi s migrantskim problemom. Ako ne uspiju, a izgleda da ne uspijevaju,onda će biti važno ono što govore Karamarko, Hebrang i ostali oporbeni vođe. Evidentno je kako su oporbeni lideri nakon početnog blažeg stava počeli se oslanjati na hrvatski nacionalizam, i to njegovu destruktivniju varijantu. Karamarko zbog nedostatka konkretnih programa to stalno radi. S razlikom da sada ne priča o prošlosti već sadašnjosti. HDZ-ovci od Sanadera do danas veoma loše brane nacionalne interese. Štoviše, vjerno služe stranim lobijima. Nikome od njih nije istinski stalnodo hrvatskih interesa. Da im je stalo propitkivali bi strano vlasništvo nad hrvatskim resursima poput telekoma, banki, Plive, Ine, itd. Da je Karamarko ovih dana bio premijer problemi bi bili jednaki, možda i veći. Migrantska kriza traje mjesecima a u HDZ-u nisu ništa suvislo osmislili osim gradnje zida i ograde na granici.Zastrašivanje, obmanjivanje i riganje ekstremnog nacionalizma adut su oporbe. Lažnim vijestima o silovanjima i pljačkanjimakoje su navodno počinili migranti, na društvenim mrežama želi se utjerati strah u kosti hrvatskoj populaciji. Ništa novo. Tako rade Orban i slični nacionalisti. Ipak Karamarko nije Orban. Nema on te političke vrline. Uslijedili su smiješni prijedlozi da vojska fizički blokira granicu a zna se kako to nije izvodljivo bez upotrebe oružja. I kad bi se granica sa Srbijom blokirala, granicu s BIH je nemoguće zatvoriti jer ona iznosi više od tisuću km. Ništa smisleno od Karamarka i HDZ-a. Ne znaju iskoristiti šansu koju im je svojom nespremnošću ponudio Milanović.
Nakon mlake početne reakcije u sve se uključila i predsjednica, naravno na strani HDZ-a, ističući sigurnosni karakter krize ispred humanitarnog. Treba joj priznati političku inteligenciju jer ne širi ksenofobiju i strah poput nekih drugih. No, ni ona ni Karamarko nisu dali konstruktivne prijedloge koji bi odgovorili na pitanje kako bolje primati izbjeglice na granici, kako poboljšati životne uvjete u izbjegličkim centrima, kako kvalitetnije i učinkovitije transportirati izbjeglice u susjedne zemlje.
Migranti su odjednom postali ključno predizborno pitanje koje će odlučiti ishod izbora. Migrantska kriza vjerojatno neće uskoro završiti već bi mogla potrajati mjesecima. Usto, idu hladniji dani i stiže zima. Hrvati imaju osjećaje dobrote i samilosti prema izbjeglicama što se pokazalo i 90-ih godina kada smo bili preplavljeni prognanicima iz naše zemlje i BIH. No, ovo su izbjeglice koje pripadaju drugim kulturno-civilizacijskim krugovima i to donosi potencijalne probleme, sukobe i netrepeljivosti. U hrvatskom je interesu primiti izbjeglice (dati im hranu, piće, medicinsku skrb), osigurati red i mir, pružiti sigurnost i izbjeglicama i vlastitim građanima, te izbjeglice u što kraćem vremenskom roku što učinkovitije transportirati sjeverno od naše zemlje. Milanović i njegova vlada za sada su zakazali ali još situacija nije alarmantno loša. Karamarko i ostali oporbenjaci nisu iznijeli nikakvekonstruktivne prijedloge rješenja migrantskog problema. Da jesu, dobili bi mnogo političkih bodova. Nije lijepo da su jadni migranti tema politike, ali oni će odlučiti rezultate izbora.(Matija Šerić)
