Vjerojatno ni sami nismo svjesni koje će biti ekonomske posljedice pandemije na globalnu i nacionalnu ekonomiju. Već sada je jasno da ulazimo u nepoznati prostor u kojem je sve moguće, od bankrota Hrvatske uz naknadnu intervenciju MMF-a do eutanaziranja rentne ekonomije koja je godinama držala Hrvatsku na respiratoru.
Ne tako davno i ekonomist Slavo Radošević, profesor University College of London (UCL) te posebni savjetnik Europske komisije za pametnu specijalizaciju govorio je o tome da “Hrvatska ima prokletstvo da joj je turizam jako važan. Istodobno, time imate sustav koji guši industriju, posebice njezin tehnološki dio. Imamo makroekonomsku stabilnost, ali dugoročno strukturalno padamo”.
U intelektualnim i liberalnim krugovima je već godinama vrijedila proročanska izreka “Hrvatsko gospodarstvo od propasti dijeli jedna loša turistička sezona”.
Koliko je Hrvatsko gospodarstvo i društvo bilo postavljeno na klimave nogae najbolje je opisao politolog Aleksandar Musić nazvavši Plenkovićevu doktrinu i mantre o stabilnosti kao “stabilnost propadanja“. Sam Musić je istom prilikom govorio o tome da “samo samo jedan veliki vanjski šok kao rat ili globalna ekonomska kriza može natjerati Hrvatsku na promjene”.
Fast forward, nalazimo se u trenutku u kojem po prvi puta unazad 25 godina, možemo sa sigurnošću reći da će turistička sezona biti nalik na one iz Devedesetih. S time da je tada bilo moguće vidjeti barem ratne prognanike i izbjeglice na plažama, a sada ni to.
Novonastala situacija je redimenzionirala proračunske apetite u Rijeci kao i u ostatku Hrvatske. Ono što je donedavno bilo “neodgodivi trošak”, odjedanput je postao nepotrebni višak za kojem će jako malo ljudi plakati.
Prve proračunske žrtve su bili sport i kultura; profesionalni sportaši su prešli na minimalne plaće, dok je neizvjesna sudbina mnogih kulturnjaka, što se najviše može vidjeti na primjeru projekta Rijeka EPK. Projekt EPK je možda najbolji primjer utjecaja pandemije na proračun, nedavno je 59 zaposlenika dobilo otkaz, a fokus je stavljen na završetak infrastrukture koja je već u naprednoj fazi. Možda je i bolje tako, ako se prisjetimo početnih kritika o tome kako je postavljen cijeli projekt, tj. kao nešto gdje nema Rijeke odnosno njenog identiteta (o čemu je pisao i naš Zvonimir Peranić u svojoj kolumni NEMA NAS). Dovedeni su ljudi izvana u ime diversifikacije i internacionalizacije programa, mada je u startu bilo jasno da “nešto ne štima” kada je dio organizatora prije nekoliko mjeseci počeo davati otkaze, a zapostavljeni su važni aspekti riječke kulture, kao na primjer prisutnost fiumanskog dijalekta ili čakavskog.
Osim kulture i programa EPK, riječka gradska vlast je također krenula s rezanjem plaća i stopiranjem novih zapošljavanja, o čemu je nedavno govorio i sam gradonačelnik Obersnel u intervjuu za Novi list.
Državna vlast također ne miruje: famozni borbeni avioni, o kojima se već dugo raspravljalo, na kraju su postali nedostižni san Damira Krstičevića. Do daljnjega je odgođena nabava, što i nije tako loše, ako računamo način kako se provode javne i vojne nabave u Hrvatskoj. U međuvremenu, javljaju se sve jači glasovi i inicijative iz svijeta poduzetništva o ukidanju nepotrebnih nameta, kao npr. članarina HGK i razne turističke pristojbe za financiranje turističkih zajednica. Najbolji pokazatelj da su neki novi trendovi u điru je ujedinjena i promptna reakcija privatnog sektora na prvi gospodarski paket Vlade RH koji je doživio salvu kritika. Do te mjere da je Vlada brže bolje napravila korak nazad i uključila ekonomiste i poduzetnike u pripremi drugog paketa mjera.
Ako se po jutru dan prepoznaje, onda je otvaranje niza rasprava o rasipnosti javnog sektora prilika desetljeća za dublje reforme. Hrvatska nema toliko manevarskog prostora kao 2008. kada je javni dug bio daleko manji (39.3%), domaću radnu snagu viška i garanciju da će turizam i dogodine “potegnuti” potrošnju.
Koliko god današnja Hrvatska može računati na paket pomoći od strane EU, dugi niz članica juga Europe (Portugal, Italija, Španjolska, Grčka…) se nalaze u sličnoj situaciji, i nije još sigurno hoće li sve države članice pristati na paket pomoći financiranim novcima europskih poreznih obveznika. Teško je očekivati i tako lako zaduženje, jer se na svjetskom tržištu financija više država nalaze u sličnoj situaciji, i nije samo pitanje po kojim uvjetima doći do kapitala, već kako (s obzirom na veliku potražnju) uopće doći do kapitala.
Pomalo je ironično da ono što je trebala biti mirna predizborna godina (pred parlamentarne i lokalne izbore) u kojem se su se po običaju trebala kupovati potpora biračkog tijela, u ime zlatne “stabilnosti”, postaje potencijalna politička drama koja bi trajno mogla obilježiti sljedećih 10-20 godina.
Umjesto stabilnosti, na vidiku nas čeka neizvjesnost punjena proračuna, sukobi između različitih interesnih skupina koje pretendiraju na dio svog kolača, i (za mnoge) dugogodišnje sisače proračuna gorko buđenje iz dugogodišnjeg sna u kojem su gotovo netaknuti prespavali 6 godina recesije (2009-2014), odlazak 200.000 ljudi i državu koja je imala mogućnost biranja koga spasiti.
Sada su druge okolnosti, i prilika da mnogi nauče osnovne ekonomije o tome kako se (i još važnije) i tko puni proračun.
