U zadnje se vrijeme vrlo često spominje “famozna Hrvatska šutnja”. Na ovom prostoru to nije ništa novo. Ta se alibi izreka često koristila i desetljećima unatrag u raznim “narodnim” ili manje narodnim režimima. Sjećam se puno puta najavljivane vruće jeseni: kao narod će dignuti svoj glas, pobuniti se. Nikad se ništa nije dogodilo, vjerojatno će i sada biti isto. Doduše, ova će jesen zbog cijene grijanja biti dosta hladna tako da se naša bajna vlada ne treba brinuti.
Ironično kažem “naša”, naša je samo po tome što stvara dugove koje ćemo mi otplaćivati i rasprodaje našu imovinu. Imovinu koju su stvorili priroda i narod.
Hrvatska bi šutnja trebala biti kao, ne samo famozna, već kako je neki tretiraju skoro pa i mitska. Ne prihvaćam da se šutnja može tretirati kao mit, kao mudra odgoda ili čak kao odgođeno junaštvo.
Šutnja je šutnja, to je samo muk i ništa drugo. Šutnja znači pasivnost, nečinjenje, nedjelovanje, šutnja je apsolutna praznina. Šutnja upućuje i na zatvaranje pojedinca u svoj ego, što je dobro za vladu ali vrlo loše za državnu zajednicu.
Može se razumjeti šutnja jedinke, ili šutnja manje grupice npr. porodice, ako im istup ili javna aktivnost može značiti neku veću nepogodu ili čak smrt. Šutnju cijelog jednog naroda je vrlo teško razumjeti. Nemoguće ju je opravdati ukoliko nije robovlasničko ili teško totalitarno odnosno prinudno stanje u državi.
Šutnja je svakako i izraz neodlučnosti i neodgovornosti. Šutnja može biti nešto kao; “Brigo moja pređi na drugoga”.
To je svakako izbjegavanje suočenja sa stvarnošću. Ako pak, kao ovdje, imamo vjekovna šutnju cijelog jednog naroda ukazuje da to može biti i izraz njegovanog kukavičluka. U blažoj formi može se reći da ova šutnja više podsjeća na oportunizam (prilagođavanje — sporazumaštvo / Klaić).
Ako se koji puta u povijesti i dogodi neko zbivanje, najčešće je to pod utjecajem nekih drugih obično vanjskih sila. Jasno, poslije se pričaju mitovi o “Našoj vjekovnoj borbi”, o odlučnosti, o hrabrosti, bla — bla.
Dugovječna šutnja naroda znači nevoljkost ili čak nesposobnost naroda da se osvijesti, uspravi i zauzme dostojan stav o svojoj ulozi u okruženju, u zajednici naroda.
Bilo kako bilo sa šutnjom se ne mijenjaju stanja, šutnjom nema društvenog napretka, nema poboljšanja.
A ovog časa, u ovom H društvu itekako treba promjena. Već dva desetljeća čopori dobro organiziranih predatora lopovski se iživljava nad ovim narodom. Spremni su na sve samo da dođu do cilja tj. do moći, do novca. Uvijek su spremni operetski staviti ruku na srce i spominjati domoljublje. Nakotile su se te individue, grupirale su se u različite grupe ali cilj im je isti i dalje grabiti ono što nije njihovo.
Narod, ne znam dali treba reći jadan narod, pasivno stoji po strani gleda i šuti. A grabljivci samo grabe i grabe. Uzimaju narodu, uzimaju bližnjem, uzimaju siromasima, uzeli bi i bogu da mogu.
Sumnjam da je ikada bilo lakše utvrditi tko u ovom društvu otima. Samo vidljivo bujanje materijalne imovine je takvo da ukazuje na grabež, na otimačinu. Organima reda i službena tijela ne reagiraju, njih se kao to ne tiče. Valjda misle da ako narod to podnosi zašto bi se oni gnjavili. Zašto bi oni riskirali svoju plaću. Dobro znaju da su im neki nadređeni vrlo često upleteni u taj dil.
Optužnice, vrlo često na žalost samo optužnice, ukazuju na moguću upletenost visoko pozicioniranih osoba u kriminalne rabote. Političari koji bi kao trebali voditi državu i jasno brinuti o njenom napretku nadmeću se u šutnji o ovoj pandemiji.
I ako se vrlo često čuje “Preuzimamo odgovornost” još nitko od političara nije preuzeo odgovornost za segment koji vodi, za koji prima plaću. To je i dokaz da od takve bajne vlade ne možemo očekivati poboljšanje.
Ako je i predsjednik vlade bio upleten u široko razgranatu otimačinu, može se naslutiti da je ta hobotnica vrlo proširena. Da se i na nižim razinama bez sustezanja otimalo, kralo.
Da se pretpostaviti da je ganbuza (smočnica) na “Malo vitra” bila tako opremljena da nisu trebali čekati red ispred caritasa. A to je tek djelić, atomski djelić, ogromnog pohlepnog zgrtanja i otimačine kojoj se ne vidi kraj.
A narod, gladni narod, šuti. (Ivan Pauletta)
Režim se priprema ako narod prestane šutjeti. Čak 7000 ljudi će pretvoriti u rezervne policajce.