Grupa, koja sebe predstavlja kao stopostotni invalidi domovinskog rata, sjede i čekaju. Čekaju da im dođu na razgovor predsjednik Države, predsjednik Sabora, predsjednik Vlade i cijela divizija novinara. Ovi im pak poručuju da postoje državne institucije i da su istima vrata otvorena. Grupa i dalje čeka i gomila drva za zimu. Čudna neka kultura komunikacije. Nema dijaloga već samo ultimatumi.
Djeca s posebnim potrebama nemaju asistenta. Fali novaca, kažu. Koliko koštaju nepotrebna putovanja predsjednika Države, predsjednika Vlade…Sa ili bez članova obitelji, to se ne računa, za to ima novaca. Jadno je ovo društvo, ne pokazuje ni minimum ljudskosti za nemoćne. S jedne strane političari koji imaju visoka primanja, a s druge strane bespomoćne majke i još bespomoćnija djeca. Vrlo tragično je i što neka djeca nemaju pet kuna za marendu u školi.
Stalno se događaju odlasci iz zemlje. Sjećam se govora Vrhovnika koji je obećavao povratak iseljene Hrvatske. S time u vezi pitam se koje je obećanje ispunjeno ostvarenjem sanjane države? Države za koju se ginulo ….
Iako službeno još nije počela kampanja, šaka predsjedničkih kandidata se dobrano pjeni da dokaže i pokaže svu svoju nesposobnost. Još nitko nije rekao što će učiniti ako sjedne u najveću fotelju RH. Za ovoga, koji bi htio ponovo putovati po svijetu i jalovo sjediti, znamo. Ako su i drugi takvi, ne piše nam se dobro. Negdje na kraju popularnosti natječe se osoba koja je, kako čujemo, nešto uspješno napravila. No, o istom se najmanje govori i piše. Valjda su osobe s pozitivnim curriculumom nepodobni ovom društvu.
Preostali radnici i službenici imunološkog štrajkaju jedan sat na dan. No, za to nikoga nije briga. Bilo bi korektnije im reći:”naumili smo uništiti zavod”, kao što je rasprodana Pliva, INA i ugušeno puno, previše pogona. To je gore od lopovskog posla. Lopov ukrade a ovdje se uništava kao u požaru.
Na križanju, zar treba reći nezaštićenom, pogiba pod vlakom četvero osoba. Bogohulno je krivnju pripisivati vozaču auta. Krivi su svi oni koji su dozvolili, u stvari još gore, koji su doveli do ovakvog stanja sigurnosti pruge. Sramota je za državu, bilo koju državu koja u Europi u dvadeset i prvom stoljeću ima takve nesigurne prijelaze.
Razne grupe radnika se oglašavaju, jer kako kažu, duže vrijeme ne primaju plaću. Rade, proizvod se prodaje, a novaca ni od kuda. Biti će to enigma dokle god budemo imali takve političare koji brinu jedino za use, nase i podase, a za ostalo im se fućka.
Nekada se govorilo, što je netko iz većeg grada, to je veći lopov. Ovi u takozvanoj metropoli su zbilja megalomani. Krađe su im premašile gabarite grada.
Momentalno se ne govori o oružanim snagama. Stanje je i u istim kao stanje u društvu. Nema više što pasti.
Tješi nas stanje u turizmu. Rekordi se “gomilaju”. No, potrošnja turista je i dalje mizerna. O tome se jasno, ne govori.
U sportu smo i dalje “velesila”, možeš mislit. Prodaju se nogometaši pa ih se i dalje hvali pod “naši”. Nije mi jasno, kako može biti naš, ako je prodan?
Knjige se i dalje prodaju na kap po kap. Stanje knjiga je isto kao u školstvu, kao u nauci, kao u umjetnosti. U Istri se kaže “ni za ćića barka”. Tako izgleda da nije za nas napredak.
Sve navedeno, i još mnogo toga stvara buku. Buku u kojoj se građanin ne snalaze. I čim se jedna tema bliži kraju već se otvara druga. I tako iz dana u dan. Što se država bliži kraju, to je buka intenzivnija. No, za vodeće političare nema uzbune. Oni ne misle kako spasiti državu. Državu, koju su navodno željeli, koju su, kako se hvale, stvarali i koju kao vole.(Ivan Pauletta)
