Home Kolumne INTERVJU Rusi su nevjerojatan narod, a jednu vrstu ljudi često vidim u...

INTERVJU Rusi su nevjerojatan narod, a jednu vrstu ljudi često vidim u Sankt Peterburgu i Rijeci

1868
0

Tiziano Bisi je talijanski pisac koji živi na relaciji Rijeka-Bolonja-Sankt Peterburg i koji je dugi niz godina živio u Sankt Peterburgu. Nedavno je objavio putopis ““Od Via Emilije do St. Petersburga” u kojem prepričava putovanje od Bolonje do Sankt Peterburga, knjiga koja može pomoći u shvaćanju ruskog mentaliteta i naroda, koji je zadnjih tjedana često nepravedno stavljen u drugi plan zbog političkih tema.

RD: Pozdrav Tiziano, čitajući vašu biografiju, može se reći da ste dosad imali bogato životno iskustvo koji nije isključivo vezano za pisanje knjiga. Možete reći nešto o vašoj životnoj priči.

Rođen sam u Bologni. Diplomirao sam talijansku književnost na Fakultetu književnosti i filozofije Sveučilišta u Bologni s tezom pod naslovom “Leonardo Sciascia i detektivski roman”. Bio sam urednik, tekstopisac i reklamni kreativac, autor televizijskih reklama koje su se emitirale na mrežama Rai i Mediaset za tvrtke kao što su De’Longhi, Unieuro, Lepel, Roncato, Parmigiano Reggiano, Nespresso, Beghelli, Clementoni. Godinama sam živio u Sankt Peterburgu u Rusiji, gdje sam radio kao predavač na Filološkom fakultetu Državnog sveučilišta te kao poduzetnik u prehrambenom i modnom sektoru. Trenutno pišem novi roman o ljudima i mjestima Balkanskog poluotoka. Živim dijelom u Bologni, dijelom u Rijeci, dijelom u St. Peterburgu.

RD: Kakva je vaša veza s Rijekom i s našim krajevima?

Ja sam pola bolonjez, pola istrijan, abbazian/opatijac, primorac i fiuman. U svom domu u Bologni oduvijek sam čuo bolonjski dijalekt i istrovenetski dijalekt, venecijanski dijalekt Istre. Odrastao sam okružen mnoštvom jezika, kultura i ideologija, čak i suprotstavljenih. To je razlog zašto osjećam duboku “povezanost” s ovim krajevima. S Istrom, Kvarnerom, Opatijom, Voloskom, Rijekom. Više od svega volim popiti kavu sjedeći u Kon-tiki baru, onom s pogledom na luku Volosko. Ili ručati u susjednom restoranu, Plavom podrumu. Taj restoran se točno nalazi u prizemlju one kučice gdje su živjeli moji djed i baka, na drugom katu, gdje je moja majka provela prve godine života. Moj djed i baka po majci su Istrijani iz Vižinade. Moja mama je rođena u Opatiji.

Volosko, Opatija, Rijeka. Kao da su oni moja domovina, ona prostorna. Drevna domovina. Ta domovina za kojom i danas osjećam nerješivu nostalgiju. Bez imalo nade da će pronaći neko ispunjenje. To je domovina koja je nepovratno izgubljena.

Kao što smo ranije spomenuli, nedavno ste objavili knjigu “Od Via Emilije do St. Petersburga”, knjigu koja govori o vašim iskustvima u Rusiji i putovanju koje počinje iz Italije i završava u zabačenim krajevima Rusije. Odakle ideja o pisanju knjige? Odakle taj osjećaj privlačnosti prema Istoku, a ne samo prema Rusiji?

Mogu reći da sam proputovao “on the road“ kako se kaže, tri četvrtine planete zemlje, autobusima, vlakovima, brodovima. Prije petnaestak godina, umoran od Zapada, od takozvanog “američkog načina života“, počeo sam putovati po istočnoj Europi. Gurajući se, da citiram Rimbauda, ​​u “dubinu nepoznatog u potrazi za novim”. Obišao sam Mađarsku, Poljsku, Rusiju, Ukrajinu, u potrazi za izgubljenom autentičnošću; u potrazi za olovom, kojeg sam, poput novog alkemičara, namjeravao pretvoriti u zlato. Svoja sam iskustva kasnije zapisao u mojoj knjizi “Od Via Emilije do Sankt Peterburga“. Knjiga koja se samo na prvu ruku može smatrati isključivo putopisnom knjigom.

Knjiga pomaže razumjeti ruski mentalitet. Pa kakvi su Rusi?

Rusi su nevjerojatan narod, u prosjeku kulturniji od nas ostalih Europljana. Ruse više zanima kultura, čitanje, umjetnost, religioznost, božansko. Volim grad Sankt Peterburg. Grad koji je, s druge strane, vrlo malo ruski. U Sankt Peterburgu se još uvijek može uočiti utjecaj i naslijeđe onih obrazovanih slojeva devetnaestog stoljeća, kada je Sankt Peterburg bio glavni grad Carstva, a francuski se govorio u carskim salonima. Na svakom uglu ulice Sankt Peterburga nalazi se kazalište, knjižara, koncertna dvorana, a ulaznice su uvijek rasprodane. O piscima koji su živjeli u Sankt Peterburgu i napisali apsolutna remek-djela svjetske književnosti da i ne govorimo.

Rusija, Hrvatska, Italija: koliko su slični ljudi, povijest, kultura, ima li stvari nas spajaju?

Vrlo smo slični narodi. Ujedinjuju nas povijesne traume, veličanstvena kultura, “jadni ljudi” . Oni isti ljudi o kojima je često pisao Dostojevski. Isti oni ljudi koji se nalaze u svakom kutku svijeta. U očima jednog “bezdomnija” tj. beskućnika u Sankt Peterburgu, ne vidim nikakvu razliku s beskućnikom koji spava pod voltom Strade Maggiore u Bologni; s beskućnicima koji u Rijeci traže prazne boce u kanti za smeće.

Zanimljivo je da su u prošlosti mnogi Talijani koji su svoje živote posvetili otkrivanju istočne Europe bili porijeklom iz naših krajeva, uvjetno rečeno istočne obale Jadrana. Prvi osoba koja mi pada na pamet je npr. Enzo Bettiza (strani dopisnik La Stampe i Corriere della Sera, rođen u Splitu), Roberto Oros di Bartini (sovjetski aeronautički inženjer rođen u Rijeci), Leo Valiani (talijanski senator, rođen u Rijeci), i kako ne zaboraviti dvojicu tršćanskih autora koji su se često bavili temom istočne Europe, Paola Rumiza i Claudija Magrisa. Je li po vama čista slučajnost ili ljudi iz naših prostora imaju “vještinu” da služe kao “most” između Zapada i Istočne Europe?

To su dva paralelna svemira. Oni koji vuku korijene iz Istri, Rijeke i Kvarnera dio su i jednog i drugog i vole oba svijeta uglavnom zbog njihovih nedostataka. Privlačnost koju osjećam za istočnu Europu povezana je s veličanstvenošću njegove književnosti; sa strašnom stranom povijesti; s ortodoksnošću vjerskih uvjerenja; s đavolskom ljepotom žena. Istok Europe je bauk. Istok je loša savjest. Istok je ono što sam, upravo, htio izvući na površinu, u svjetlu svoje zapadnjačke, kartezijanske svijesti, kako bih ga prihvatio. Kako bih se iskupio, jednom zauvijek. Da bi “postao gotovo drugi. A transformiran. Novi Tiziano”.

U jednom od svojih nedavnih intervjua izjavili ste “« Nemam obećanu zemlju kojoj bih težio, niti Itaku kojoj bih se vratio. Ja sam iskorijenjen. Bio sam siroče od majke i oca i zemlje dugi niz godina. Ovdje me u određenom razdoblju života Rusija oduševljavala, odražavala je moju maštovitu viziju, ali ja ne pripadam Rusiji. Nisam stručnjak, mrzim specijalizacije, čak i književne”. Moram reći da sam u vašoj rečenici pronašao određenu sličnost s izvornom dušom mnogih Riječana, koji su vrlo često percipirani kao “ksenofili” (ljubitelji svega stranog), uvijek privučeni Drugačijim, uvijek u potrazi za novim zemljama i kulturama da otkriju, ili kao što je Janko Polić Kamov nekada govorio: “Ima jedan grad koji obiluje inteligetima anacionalim… oduševljava ih rođeni pejzaž i inostrani slikari, žude tuđinu, ali im je najtoplije kraj domaćega ognjišta“. Usuđujem se pitati, gdje vam srce brže kuca: u Bologni, Rijeci ili Sankt Peterburgu?

Živio sam i živim na više mjesta. Imam više prebivališta. Na popis bih dodao i Budimpeštu, grad koji jako volim i u koji sam nebrojeno puta bježao noćnim vlakom koji je svake večeri, točno u 21.15 sati, išao sa stanice Venecija Santa Lucia i kojeg danas više nema .

Planirate napisati knjigu o Balkanu. U prošlosti ste imali priliku putovati u razne države Balkanskog poluotoka. Ima li Balkan budućnost (ili bolje rečeno perspektivu)?

Proputovao sam gotovo sve balkanske države. Balkan ima budućnost ako tako ostane, odnosno potpuno homologiranu suprotnost u odnosu na Zapad.

U knjizi ćete također uglavnom govoriti o običnim ljudima koji žive na području Balkana. Jeste li pronašli neku zanimljivu priču u našem gradu?

“Svaki muškarac, svaka žena je zvijezda”, napisao je Aleister Crowley. Svaki muškarac, svaka žena ima priču za ispričati. Koje drži zavorenom u sebi. Ljudi koje susrećem za vrijeme mojih dolazaka u Rijeci, kao i u Beogradu, kao i u Sarajevu, ne dolaze mi slučajno. Kao da svakom susretu odgovara tarot karta. To je viša sila. Kada naletim na jednu osobu, a ne drugu, ima svoje razloge. Ima duboki razlog. To se mora saznati i istražiti.

Na kraju, želio bih vam postaviti posljednje pitanje: trenutno je vaša knjiga Od Via Emilije do St. Petersburga dostupna samo na talijanskom, planirate li prevesti vašu knjigu na hrvatski (ili engleski)?

Za mene bi bila velika čast da je moja knjiga “Od Via Emilije do St. Petersburga” prevedena i objavljena iu inozemstvu. Uostalom, to je transnacionalna priča. Moja knjiga sigurno nije isključivo za Talijane. Kao i ja, ona pripada svijetu, a ne jednoj naciji. (Livio Defranza)

Knjiga “Od Via Emilije do St. Petersburga” je dostupna trenutno u digitalnom i tiskanom izdanju na sljedećim poveznicama.

Digitalno izdanje

Tiskano izdanje

Previous articleVeselin Šljivančanin: Da Rusija želi, završilo bi se s Ukrajinom za tri dana
Next articleAmerička vojska: Rusko napredovanje u Ukrajini je zaustavljeno

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here