Home Kolumne Invaliditet kao privilegij

Invaliditet kao privilegij

825
13

Da, društvom nam vlada posvemašnji poremećaj vrijednosti. Evo na primjer, nedavno sam pao na WC-u. Kad imaš „poremećaj“ (ili „dar“) kakav ja imam, padanje je jedan manje-više normalan dio svakodnevice.
Bitno je, da kad padneš, ne lupiš glavu i da se općenito, ne ozlijediš. Pri tom mom padu zbilja nije bilo nekakve realne opasnosti za ikoga pa ni za mene. Najviše je stradao moj ponos, jer sam PAO (a odrasli ljudi ne bi trebali padati, i još k tome (o jao, kakvog li desanta na ponos) u ženskom WC-u. U ženskom, jer je muški bio zauzet; ali to nema veze; pad je u ženski WC privukao par ljudi koji su mi došli pomoći, ali situacija – ja na podu ženskog WC-a – Tako kastrirajuće!!!

Moja pustolovina, devastirajuća po ego, ne završava povlačenjem vode. Izlazim van s tog WC-a, odmaknuh se od njega jedno metar-dva, a u susret mi ide poznata osoba i kaže: „Znaš, zavidim ti. Ti bar ne moraš tražiti parking.“

Nisam baš najsigurniji koliko ovom primjedbom nije zaslužio nokaut. Mislim, nekoliko puta mi je rečeno da nije bitno što se kaže već tko kaže. Nekako mi se čini da je ovo slučaj čije rješenje treba tako izracionalizirati. A opet, ne tako davno, taj mi je mladić predstavljen kao „pametan ko ti“,,. Iz sadašnje perspektive isčitavam “… ako ne i pametniji“. Izgleda da je meni stvarno blago, a da jedini ja to ne znam.

Kada se malo provučem kroz sve okolnosti koje okružuju invaliditet, super je imati sve privilegije koje imaju invalidi, a ne pasti u ženskom zahodu. Naprimjer, ljudi najnormalnije žive, onda saviju jednu nogu pod dupe, naštelaju si praznu nogavicu i sjednu u invalidska kolica te odu prositi.

Znam ja za ljude koji su si tako i stan kupili. A imam i jednu prijateljicu, cura je zbilja invalid, kojoj je jedna gospođa kad ju je vidjela uvalila milostinju. Zapravo, hrvatski sustav zapošljavanja, po meni, treba hitno izmijeniti. Treba pošto-poto uvesti zanimanje invalid. Jako je unosno. Možete parkirati gdje vam drago, imate besplatne autoceste (u Zagrebu čak i popust u HNK), besplatno imate termin na bazenu (što je totalno fora nakon što je Rijeka izgradila kompleks na Kantridi), jedino – kvragu, sve što je na vama jest da se „oinvalidite“. (ivan šoša)

13 COMMENTS

  1. Sama rijec “invalid” trebalo bi ukinut iz rjecnika,kao sto su Talijani napravili.
    Oni su u zadnji par godina umjesto rijeci “invalido” poceli koristiti rijec “disabile”(nemocni).Onda su cak i to prestali koristit jer je nepristojno nekoga nazvati nemocnim,pa sad koriste rijec “diversamente abile” (drugacije sposobni).To govori o javnoj svijesti i kulturi prema toj populacijskoj grupi.

    U nasoj zemlji je uvijek bilo tesko bit drugaciji…

  2. Na duhovit i zabavan način pišeš o temi koja nije lagana.Kroz laganu ironiju upoznaješ ljude sa svojom svakodnevnicom. Ja znam o čemu govoriš jer sam osobni asistent jednog dečka na kolicima. Pretpostavljam da te onaj dečko nije htio uvrijediti, prije će to biti neki njegov, samo njemu smiješan crni humor. Nadam se da si mu odbrusio po zasluzi.

  3. Ma nisam mu odbrusio, jer se oko nekih stvari nije potrebno nervirati. Moja ironičnost je moj način nošenja sa teškoćama, kojih, iako je Rijeka “avion” prema nekim drugim sredinama, pun kufer.
    I, sredina je više-manje gluha na te “posebne” potrebe. A potrebe nisu nimalo posebne, jedino što je posebno je način na koji se te potrebe ispunjavaju.
    A kad pokušaš promijeniti nešto u pogledu sredine naiđeš na jak otpor… uvijek isti ljudi samo u različitim foteljama…

  4. Pokušavam ne komentirati ovakve teme jer su “teške”, ali imam i ja jedan susret s “invalidom”.Stanem u vozni trak do mjesta za invalide kako im ne bi zauzeo mjesto i čekam kad će me policajaci potjerati. Dolazi njuška, invalidska naljepnica, ugura se na mjesto i sjedne u onaj kafić u zgradi euroherca.Normalno dolazi policajac: “odmah maknite vozilo!” Znači on pije kavicu dok me trudna žena čeka dok otkružim po centru. Dok u garažama zjape prazna invalidska mjesta ova oko kafića su zauzeta 0-24. Ove zloupotrebe svega, pogotovo prava invalida mislim da dižu kosu na glavi svakom poštenom čovjeku. Trebalo bi tu napraviti reda, no nisu parkirna mjesta sve. Koliko se radi na drugim stvarima kako bi se olakšalo invalidima? Jako malo.

  5. E, tu vidiš da smo Balkanci. Čak je, po toj nekoj perverznoj logici poželjno biti invalid, jer imaš pun k… povlastica. Zapravo, bilo bi prefora biti invalid, a da ti ništa nije. Čak i znam jednog takvog, nešto kao Delboy Trotter, taj je imao onu naljepnicu za auto prije mene, i čudio mi se kako to nemam.
    Da, slažem se, umjesto što se uhvatila noža za narezat krumpir za salatu, trebala je uzeti metlu i napraviti čistku među invalidima.

  6. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom – objektivno, Fond je osnovan odlukom Vlade iz srpnja 2002. Od tada se, svake godine, iz Drţavnog proračuna osigurava jedna signifikantna suma (krenulo se od 30-ak, a za ovu godinu je to malo više od 70 milijuna kuna) na ime poticaja poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Naime, misteriozni fond se u odluci iz 2008. obvezao plaćati umjesto poslodavca sve doprinose za osobu s invaliditetom (tzv. redoviti poticaji), isto se obvezao financirati tehničku i arhitektonsku prilagodbu radnog mjesta, svako u visini 50 najniţih osnovica prema Naredbi ministarstva financija za tu godinu. To jedno i drugo skupa dođe oko 260 000 kn. Po zaposlenom invalidu. Još su i poslodavci koji u poduzećima zapošljavaju više od 20 uposlenika (članak 10 Zakona), ako na svaku xx zaposlenu osobu ne zapošljavaju jednu osobu s invaliditetom, prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji duţni tom fondu plaćati „penale“ u visini 0.1%, odnosno 0,2% ukupne svote uplaćene na ime bruto plaća za pojedini mjesec („moj“ fakultet zapošljava 563 osobe, mjesečno bi to bila jedna i po prosječna bruto plaća).
    U 6 godina postojanja fonda, isti je, na svojim web stranicama objavio 5 dokumenata (teško je povjerovati da su, ma kako malo radili, proizveli samo to). Ni jedan od tih 5 dokumenata nije Statut fonda, ne moţe se pronaći nigdje, zatraţio sam ga pismeno (sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama), početkom srpnja mi je i gđa. Škulić rekla da je taj statut ona nekoliko puta pokušala dobiti – i nije uspjela.
    Sad, subjektivni dio priče o fondu. U skladu s odlukom o poticajima iz 2008. poslao sam 19.06. zahtjev fondu da mi financira kupnju mikroskopa (70 000 kn), što sam okarakterizirao tehničkom prilagodbom (mislim, što ja mogu kad sam doktor; a zakonodavac očito nije računao na doktora invalida; da sam poljoprivrednik, vjerojatno bi mi tehnička prilagodba bila tanjurača). Uglavnom, mi kao Zavod imamo mikroskop, i to dobar i nov i skup (oko 95 000 kn), ali je isti smješten u podrumu, i koriste ga svi liječnici mog zavoda, osim mene, jer podrum u kojem je ima nekakve montaţne stepenice i nema wc-a. Dakle, ja dolje sam ne mogu, a kad god bih trebao u wc, kakilo mi se, piškilo mi se, morao bih nekoga zvati da dođe po mene. Halo… ipak ja imam skoro 30 godina.
    I sad, podsjećam da sam zahtjev poslao 19.6., nitko ne odgovara 2 mjeseca; ja galamim, i svakih par dana pišem fondu da mi bar javi da će oni to financirati (jer mikroskop je došao iz Japana u Zagreb, još krajem lipnja), pa će meni fakultet to kupiti, a oni neka kasnije daju novac. I onda, negdje oko 20.7. pišem ja MOBMS,
    ministarstvu koje je i utemeljilo fond, da ih malo poţure. I, stvarno, krajem srpnja stiţe meni „na znanje o postupanju“ poţurnica, kojom Stjepan Adanić, tajnik u MOBMS, poţuruje fond kojem je predsjednik Upravnog vijeća isti taj Stjepan Adanić (sukob interesa, moţda, ovih dana sam ga prijavio Saborskom povjerenstvu iako očekujem da proglase da nije u sukobu jer, duţnosnik je kao tajnik, ali ne i kao predsjednik Upravnog vijeća, a tu je i Rončevićev imunitet).
    I, onda, negdje početkom prošlog mjeseca, pošaljem ja njima opet faks da je novac kojim oni financiraju svoje godišnje u biti moj, i da ja zahtijevam hitan odgovor na moj zahtjev, i zove na to mene stanovita gospođa koja se nije predstavila i koja mi je rekla da zove iz fonda za invalide, što je mene totalno razbjesnilo jer gospođa ne zna ni gdje radi, ja sam uvjeren da me je zvala spremačica fonda (to dođe kao da naša spremačica nekoga nazove i kaţe da zove sa suda), i rekla mi da mi nitko ne moţe odgovoriti jer da je ravnatelj na godišnjem do 1.9. (od lipnja???), ali da ona misli da će mi zahtjev biti odbijen, jer mikroskop nije prilagođen meni (a, kakav bi to mikroskop trebao biti?), i da bi mi fond odobrio sredstva za recimo, ugraditi lift kojim bih ja mogao u podrum. To što zgrada fizički nema mogućnost ugradnje lifta, neimenovana uposlenica fonda nije predvidjela.
    I onda… nakon nekoliko mjeseci zahtjeva, molbi, pozivanja na taj i taj zakon, to i to pravo dobio u papirnatom izdanju, Statut fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Naime, do tog statuta je i meni i još nekolicini ljudi bilo nemoguće doći (iako je fond zapravo pravna osoba s javnim ovlastima, dakle javna institucija). I sad, nije zanimljiv sam Statut, koliko popratno pismo ravnatelja Fonda, g. mr.sc. A. Vučića. U tom pismu on kaţe: “…Fond, iako osnovan odlukom Vlade… 2003. godine, započeo s radom početkom 2007. godine, kada su u Fondu zaposleni radnici. U 2006. i dijelu 2007. godine poslove Fonda obavljali su Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i Hrvatski zavod za zapošljavanje.“ H-alter od 17. siječnja 2007. kaţe: „…Taj je Fond nakon više od dvije godine rada nedavno dobio stalnog ravnatelja, bivšeg pomoćnika ministrice vanjskih poslova i liječnika opće prakse s 30-tak godina iskustva rada u Njemačkoj, Slavka Lebana.“ Dakle, Fond je postojao i 2005. Po tada (i sada) vaţećim propisima kvotama je utvrđen broj potrebnih zaposlenih osoba s invaliditetom prema ukupnom broju zaposlenih u slučaju da se radi o poduzećima s više od 20 uposlenika. U slučaju da taj uvjet nije zadovoljen poslodavac uplaćuje određeni postotak sume ukupno predviđene za plaće tog mjeseca. Ta obaveza postoji od 2002. Pitanje je, kome se taj novac uplaćivao od 2002. do 2007. dok fond još nije postojao. Ili barem od 2002. do 2006., dok funkciju fonda nije počelo obavljati Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva te Hrvatski zavod za zapošljavanje.
    Jer: „kako je za 2006. u proračunu predviđeno 37 milijuna kuna. Taj mu se iznos činio premalim s obzirom na to da se prema zakonu Fond puni s 0,1 posto od iznosa koji se izdvaja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje svih hrvatskih zaposlenika te dodatnim dotacijama iz proračuna. Dakle, ponovila se 2005. kada je Inga Ţic iz Ministarstva gospodarstva tvrdila kako će se za zapošljavanje invalida skupiti za tu godinu 85 milijuna kuna a na kraju je godine potrošeno svega 9. Ni 2005. ni 2006. niti jedan udruga osoba s invaliditetom nije reagirala na ovakvo rezanje troškova a na govor saborske zastupnice Vesne Škulić o upitnosti trošenja novaca za zapošljavanje invalida prilikom rasprave o proračunu za 2007. niti jedan zastupnik nije replicirao ili barem dobacio bilo što.“ No, u Upravnom vijeću tog fonda, imali ste, u to doba, i dvije osobe s invaliditetom, koje navedeno nisu komentirale. No, naknadno se oglasila Ljubica Lukačić, saborska zastupnica HDZ-a i predstavnica Sindikata invalida Hrvatske u Upravnom vijeću fonda ovako je sve prokomentirala: „…trošenje novca iz Fonda jasno a to što nitko nije zaposlen objašnjava nesporazumom jer se to zove Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom jer se i zakon tako zove ali sredstva sluţe za pomoć tvrtkama koje zapošljavaju osobe s invaliditetom. Dakle 25 milijuna kuna je potrošeno na to da već zaposleni invalidi ne izgube posao…“ A o svemu su nešto za reći imali i oni kojima je Zakonska regulativa profesionalne rehabilitacije predmet izučavanja, odnosno, u njegovu primjenu su upleteni na sasvim druge načine. To su gđa Lelija Kiš Glavaš i gđa. Kornelija Videc. Obje su nezadovoljne načinom na koji se zakon primjenjuje,

  7. Dragi Ivane Šoša, po tvojoj kolumni ja jedino mogu zakljuciti da ti nisi invalid u glavi i to je super.
    Što se tice WC-a, vec godinama kad nema mjesta u ženskom ja koristim muški, Ok u njemu ne padam, ali ženama ti se dešavaju razne druge neugodne stvari i nakoncu kakve to ima veze sa nama.
    Kad spominješ izraz “kastrirajuce” ja ti jedino mogu kazati da ti barem očigledno, kad tako pises, imaš što za kastrirati što i nije slucaj mnogih muskaraca u HRV. Stoga ja ne vidim da si ti invalid, a nebi trebao niti ti sebe tako nazivati, a ako se budale zele cuditi, neka izvole, pa cude se i na druge stvari koje su drugdije normalne. Sve je samo stvar percepcije, hendikepirane osobe moraju poceti traziti sto im pripada, a ne trositi vrijeme objasnjavajuci budalama sto je to hendikep i koje su njegove poteskoce.
    Samo naprijed i sretno!

  8. hvala, hvala.
    Rijetki su ljudi koji osim kolica vide i druge kvalitete osoba s invaliditetom, hendikepom, posebnom potrebom… kako god. Ono što mene dovodi do ludila je višemjesečna tišina, prešutno odobravanje… Jer, ovo što sam gore napisao sam u proteklih par mjeseci napisao većini onih koji bi nešto trebali poduzeti. Pazite, ako ja vidim muljažu s proračunom, a nemam veze s pravom ni ekonomijom, sigurno je to još netko vidio. Što rade? Pa ovo je na netu već danima. Da je slika nekog celebritiya kako dr… sigurno bi već bilo i zaboravljeno.

  9. balkan mama.. dovoljno je da znaš hrvatski i več vidiš muljaže svuda oko sebe, a i problem je što u rh ima dvje vrste ‘invalida’, pravi i krivi.. mi koji sjedimo u kolicima il imamo neku fizičku ‘manu’ tojest krivi i oni koji su 100% zdravi, voze mrcine, sjede u birtijama, imaju nerealne mirovine koje im je omogučio niko drugi nego HDZ iliti pravi ‘invalidi’ … ja iz principa ne koristim neke sitne povlastice koje mi je dodjjelila država, povlastice kao parking il korištenje autocesta, jer kad vidim ko sve ima naljepnicu na staklu sram bi me bilo. in valid-ne vrijedan.

  10. Referiram se na clanak od “the one”. Tj nadopunjujem. To sto je zastpunica HDZ-a rekla i “objasnila” da taj novac nije za zaposljavanje nego za prilagodbu radnog mjesta itd, itd. ok, ako je i tako, ali postavlja se pitanje koliko i da li je uopce jedan ili dva invalida zaposleno, ili da li se invalidi uopce zaposljavaju, a koliko vidim da ne. Dakle, cemu sluzi taj novac i koga ceka? Tj. tko se njime sluzi. Namece se jednostavan zakljucak. Osnovan je nekakav “fond” izmislilo se za sta, a tim silnim milionima godisnje se sluzi tko god hoce, tj onaj koji moze do njega.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here