Rijeka je do devedesetih godina bila izrazito pomorski i industrijski grad, sa velikim brojem proizvodnih poduzeća. Sva ta poduzeća u socijalizmu uglavnom su pozitivno poslovala, sve dok nije započeo proces tranzicije u Hrvatskoj, koji je doveo do nakaradno smišljene privatizacije. U našem gradu ovo je rezultiralo zatvaranjem i propašću čitavog niza tvornica i poduzeća po kojima je Rijeka bila poznata i koje su zapošljavale tisuće Riječana. Činjenica je da se odjednom u gradu pojavio veliki broj zapuštenih prostora,zdanja, hala, zemljišnih kompleksa.
U takvim okolnostima politika gradske uprave bila je da grad treba krenuti u pravcu razvoja tercijalnih gospodarskih djelatnosti (trgovina i uslužne djelatnosti), a da industrija u Rijeci treba biti bazirana na visokoj tehnologiji i nezagađivačka. Gradska vlast obećavala je kako će se vrlo brzo osmisliti prenamjena svih tih prostora, kako bi svi ti objekti poslužili u kulturne, sajamske, rekreacijske ili stambene prostore. Tako je Grad Rijeka neke od tih bivših objekata otkupio vlastitim sredstvima ( zgrada ex Istravina na Delti, kompleks Benčić , dio Torpeda, dio Hartere), a da niti jedan od ovih objekata nije u funkciji do danas, odnosno i dalje su prazni.
Za administrativnu površinu grada Rijeke obično se voli reći kako je teritorijalno mala i kako je grad stiješnjen unutar svojih uskih administrativnih granica. No, unutar tih granica ima previše zapuštenih prostora s kojima ne zna što bismo. Dovoljno je krenuti od istočne administrativne granice grada gdje nailazimo na bivši vojni kompleks u Dragi, koji je napušten i devastiran. Spuštamo se u sam centar grada, gdje je na Delti već spomenuta zgrada nekadašnjeg Istravina, poluprazna i bez definirane funkcije. Samo kilometar dalje dolazimo do Hartere, koja za sada služi za poneka kulturna događanja. Osim Punionice vode (Vira), kompleks na atraktivnoj poziciji je i dalje zapušten. Nešto sjevernije od Hartere, monumentalni ostaci mlina Žakalj, nekad popularno izletište Riječana stoje također zapušteni. Iznad Hartere, na brdu Katarina, nekadašnji vojni kompleks, bogom dan prostor za rekreaciju i šetnju, polako se pretvara u prašumu i također bez namjene.
Ponovno se vraćamo u grad i dolazimo do najbolnijih točki, a to su Teatro Fenice i kompleks ex tvornice Rikard Benčić. Riječani već deset godina slušaju o gradnji Muzeja suvremene umjetnosti, dok takozvani T-objekt, Cigleni objekt i Teatrino unutar kompleksa propadaju. Upravna zgrada ex Benčića, kao najvredniji objekt se obnavlja ali puževim koracima. Teatro Fenice ogromno zdanje i spomenik kulture, grad do sada nije došao do dogovora s vlasnikom (Rijekatekstil) kako ovo zdanje prenijeti u gradsko vlasništvo, obnoviti i dati mu primjerenu funkciju.
Na Potoku stoje ostaci nekadašnje Tvornice konopa, kao dio industrijske baštine. Dolazimo do Mlake gdje stoji velebno zdanje ex Hotel Emigranti, odnosno bivši Metalografički kombinat. Zdanje je više od petnaest godina napušteno. Odnedavno i obližnja Rafinerija nafte prestala je sa proizvodnjom na Mlaki i dobijamo još jedan veliki kompleks van funkcije, s neizvjesnom namjenom u budućnosti.
Iako je dio nekadašnje tvornice Torpedo prenamijenjen u privredne svrhe, većina kompleksa i dalje je zapuštena, a posebno bolno izgleda stanje u kojem se nalazi nekadašnja lansirna rampa, kojoj prijeti urušavanje u more.
Dolazimo do najzapadnijeg dijela administrativnog teritorija Rijeke. Kompleks Kostabella, na samom moru, iako u vlasništvu grada nalazi se van funkcije unatoč najatraktivnijoj zoni grada. Nešto zapadnije prostor Preluka, na samoj granici sa Opatijom, također ogromna atraktivna zona, godinama služi kao buvljak, sajam automobila i kamp.
Iznad Preluka na Pavlovcu također godinama stoji napušten Hotel Panorama, u vlasništvu Hrvatske gospodarske komore.
Nebrojene inicijative su davane od strane stručnjaka, arhitekata, urbanista, udruga, što učiniti sa svim ovim prostorima, održavani su seminari, okrugli stolovi, organizirani obilasci građana objekata industrijske baštine, senzibilizirana je javnost, ali nikakvog pomaka nema ka obnovi i stavljanju u primjerenu funkciju pomenutih prostora i objekata.
Nažalost, sva sila ovih neiskorištenih površina nije posljedica sadašnje ekonomske krize, već prije svega nemar vlasnika, i same lokalne samouprave. Kako objasniti da je Grad Rijeka pojedine napuštene industrijske pogone otkupio (Ex Istravino na Delti, dio Torpeda, ex Benčič, dio Hartere) za nemali novac, a da nije učinjeno ništa na obnovi i stavljanju u funkciju tih objekata. Kako je moguće da se superatraktivna zona Kostabelle ne može se staviti u primjerenu funkciju.
U momentu duboke ekonomske krize male su šanse da ijedan od nabrojanih prostora i građevina doživi uskoro bolju sudbinu. Autor teksta nije nabrojao sve zapuštene objekte u našem gradu, te poziva čitatelje na dopunu neslavne liste u nastavku «Komentari». (predrag miletić)
no hajde napravi neku google maps pa da imamo za šetat
kolumnist očito ima oko i dobro poznaje stanje u gradu. Nažalost sve napisano stoji, samo pitanje je kako pokrenuti na bolje
Recimo hartera i onaj cijeli dio uz Rijecinu mogu biti super luksuzni stanovi sa prekrasnim pogledom,ali onda treba i Vodovodnu ulicu uredit i iselit onu ciganiju jer ono ne slici na nista.
Od kukanja ništa, ti prostori nisu komercijalno iskoristivi i točka. Rijeka je presiromašan grad da bi stvorila potražnju za tim prostorima, i proizvodnja i potrošnja su mu na niskim granama i inače, a u ovoj krizi pogotovo.