Irena Kregar Šegota je u nedavnom intervju za riječki dnevni list na talijanskom jeziku La Voce del Popolo ( ) imala prilike opisati svoja iskustva i mišljenja o vođenju EPK u pandemijskim uvjetima. Donosimo prijevod originalnog članka na hrvatski jezik.
2020 godina se bliži kraju i sada kada ostaje manje od mjesec dana od kraja možemo polako početi zbrajati i oduzimati što nam je sve donijela ili uskratila. Biste li definirali 2020. uspješnom godinom unatoč svim problemima i preprekama?
Parametri uspjeha su uvijek povezani s okolnostima i s naporima u kojima dajete ili ne dajete maksimum od sebe. U slučaju EPK, nakon nekoliko godina intenzivnog planiranja i priprema te ambiciozno postavljenih ciljeva, projekt se ove godine našao u nezamislivim okolnostima u kojima ostvarenje tih ciljeva nije bilo moguće. No uložen je ogroman trud koji da te okolnosti premostimo i smatram da smo u konačnici uspjeli.
Samo u ljetnom periodu, u suradnji s našim brojnim partnerima – ustanovama u kulturi, neovisnim umjetničkim organizacijama i ostalim organizacijama i pojedincima, održali smo 390 kulturno-umjetničkih programa koje je ukupno posjetilo nešto više od pedeset tri tisuće posjetitelja. Mislim da je to u ovim ‘pandemijskim ne-vremenima’ izuzetno postignuće na koje svi zajedno možemo biti ponosni.
Ljeto smo započeli festivalom Tobogan i brojnim programima za djecu, da bismo ga nastavili u i oko zgrade Exporta koji se profilirao kao novo mjesto kulturnih zbivanja u gradu. Export je ugostio sjajna događanja – od izložbi Usijano more i Fiume Fantastika, preko robotske instalacije Histerične mašine, do brojnih koncerata i književnih događanja. U susjedstvima je, također, bilo živo – od Novog Vinodolskog, preko gorskog kotara pa sve do riječkih susjedstava u kojima su timovi pokazali svu svoju kreativnost i upornost i u ovim posebnim vremenima. Dolaskom jeseni, unatoč nešto nepovoljnijoj situaciji s pandemijom, nastavili smo intenzivnim tempom. Održan je festival Porto Etno, postavljena je izložba 51000 Balthazargrad, otvorena je prekrasna Palača šećera s impozantnim stalnim izložbenim postavom, postavljeno je nekoliko suvremeno-umjetničkih instalacija u okviru Lungomare Art programa. Infrastrukturni projekti se realiziraju planiranim tempom. Volonterski program EPK ponio je važne nagrade. Kad podvučemo crtu, sve što smo zacrtali planom koji je u svibnju program prilagodio novim okolnostima bit će realizirano do konca 2020., a planiramo programe i do konca travnja 2021.
Rijeka je službeno postala EPK početkom drugog mjeseca. Nedugo nakon toga krenula je pandemija ali i afere oko proslave otvorenja. Mislite li da je taj težak početak označio i ostatak godine?
Početak godine bio je iznimno uspješan; kako programski, tako i u smislu vidljivosti Rijeke, pa čak i po posrednim ekonomskim rezultatima vezanim uz turizam i potrošnju u gradu.
Otvorenje u riječkoj luci i program koji se odvijao u cijelom gradu izazvao je golem ponos u srcima Riječana, ali iskoračili smo i daleko izvan Rijeke i daleko izvan Hrvatske. Strani mediji prenijeli su slike Rijeke kakvu nismo mogli ni sanjati. Ta energija bila je neizmjerna.
Godina je počela otvaranjem o kojemu se pričalo diljem Europe, ali i drugim sjajnim programima: od Wagnera na daskama HNK i izložbe Davida Maljkovića u MMSU, do sjajnih karnevalskih događanja i festivala belgijske Needcompany skupine.
Nažalost, već početkom ožujka našli smo se u okolnostima svjetske pandemije i morali smo se potpuno presložiti, u kratkom roku prilagoditi situaciji koju nitko nije mogao uopće predvidjeti, a kamoli očekivati.
Kad spominjete „afere“ vjerojatno mislite na prozivke i kritike, a onda i anonimne prijave vezane uz poslovanje TD RIJEKA 2020. Ovo je golem projekt, s brojnim partnerima i značajnim javnim financijski resursima te zbog toga razumijem donekle taj impuls – jer EPK je već od samog impresivnog otvorenja došao u vidno polje mnogima, pa čak i onima koje kultura inače uopće ne zanima ili je ne smatraju bitnom. Ne mislim, stoga, da su malobrojne negativne reakcije obilježile godinu, za razliku od pandemije koja ju je radikalno oblikovala. Ali usmjerili su je, isto tako, i gotovo nadljudski napori kojima smo uspjeli obraniti naslov Europske prijestolnice kulture i izvesti količinu programa koja nam se, još u ožujku, kada se sve gasilo, činila nemogućom. Ali uspjeli smo.
Kada ste stupili na mjesto direktorice Rijeke 2020, odnosno kada je gospođa Emina Višnić dala ostavku?
Emina Višnić je početkom lipnja ove godine, nakon dovršetka zahtjevnog procesa redefiniranja programa i proračuna, na vlastiti zahtjev dala ostavku na mjesto direktorice tvrtke RIJEKA 2020, nakon čega je ostala raditi posao rukovoditeljice programa te je u tom smislu pomogla realizirati sve ono što se od svibnja događa u sklopu EPK projekta. Ja sam tada, od strane Skupštine društva, imenovana novom direktoricom tvrtke. U tom smo periodu vratili i dio bivših zaposlenika, tako da godinu zaključujemo u timu od 20-ak ljudi, koji su dali sve od sebe da u ‘novom nenormalnom’ EPK projekt zaista uspije.
Što ste promijenili u vodstvu u odnosu na gospođu Višnić?
Emina Višnić tvrtku RIJEKA 2020, koja je bila osnovana za pripremu i provođenje EPK projekta, vodila je od samih početaka i sve ono što je bilo planirano prikazati javnosti ove slavljeničke 2020. godine dovela je do pred sam kraj te je uložila iznimne napore da se program Otvaranja realizira. Emina i ja i ranije smo radile zajedno, u cijelom pripremnom razdoblju projekta kroz 3 godine. Nakon tog opsežnog posla, trebalo je smoći snage i za operativnu provedbu, a kada se čovjek toliko iscrpi pritisnut neizvjesnošću i težinom situacije – to je vrlo teško. Ovakve promjene u vodstvu nisu neuobičajene u projektima EPK, u kojemu svaka faza zahtjeva novu dinamiku i novu energiju.
Sada kada je većina programa izvedena, bar u reduciranom obliku, biste li nešto promijenili da se možete vratiti na startnu poziciju?
Da mogu, svakako bih promijenila godinu održavanja projekta, jer bih voljela da smo mogli realizirati sve ono što smo bili pripremili, a što nam je pandemija 2020. onemogućila. No, to je nemoguće, naravno. Ali kad pogledam unazad, čak i ova potpuno neočekivana situacija pandemije je nešto iz čega smo učili i stekli veliko, nezamjenjivo iskustvo.
Koji je bio najteži ili najružniji trenutak vašeg vodstva?
Najteži trenutci bili su trenutci neizvjesnosti nakon početka pandemije i prvog lock downa, odnosno trenuci kada smo shvatili da neće biti moguće provesti sve ono na čemu se toliko radilo dugi niz godina i u što smo svi neizmjerno uložili. A posebno težak trenutak bio je pojmiti da projekt moramo nastaviti u 2020. godini bez jednog dijela sjajnih kolega koji su gradili ovaj projekt, budući da je tim bio brojčano značajno reduciran.
Koji su najbitniji programi i manifestacije koji su se ipak uspjeli održati a od kojih ste morali odustati?
Žao mi je što velika izložba Nepoznati Klimt nije mogla biti realizirana u ovoj godini u onom opsegu u kojemu je izvorno planirana, premda se radi na tome da dio planova vezanih uz ovu jedinstvenu izložbu koja donosi rane radove jednog od najslavnijih umjetnika svih vremena, bude realizirana 2021. godine. Žao mi je, također, što sjajni projekti kao što je umjetnička audiovizualna instalacija Anakrono kupalište njemačkog umjetnika Heinera Goebbelsa planirana u prostorima staroga bazena Školjić ili pak paviljon akademika Bašića Contemplum, neće biti realizirani. Žao mi je također što nismo mogli ugostiti sve autore, kreatore, suradnike, uzvanike i posjetitelje iz Europe i svijeta i predstaviti im Rijeku u najboljem svjetlu kako je to bilo planirano.
S druge strane, iznimno raduje što smo unatoč okolnostima u novouređenom prostoru Exporta na Delti uspjeli organizirati mnoštvo najrazličitijih programa i što se taj prostor pokazao kao idealan odgovor vremenima u kojima živimo: prilagodljiv, autentičan, otvoren, drugačiji. Export je ovo ljeto ugostio od sajmova i radionica, preko koncerata i plesnjaka, do velikih i važnih izložbi, kao što je Fiume Fantastika. Export je danas novi gradski kulturni centar, koji je zaživio upravo zahvaljujući EPK projektu. Ponosna sam i na 51000 Balthazargrad, jedinstvenu izložbu za našu malu i veliku publiku, koja se još uvijek može razgledati u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
Promjenom okolnosti morali smo prilagoditi i sam program, gdje smo se s obzirom na ritam koji su diktirale pandemijske mjere i značajno smanjenje budžeta, okrenuli više lokalnim, domaćim umjetnicima i kulturnjacima, nastojeći zadržati osnovne smjernice zamišljenog EPK programa. Ipak, u Rijeku smo, unatoč okolnostima, uspjeli dovesti i neke svjetski relevantne umjetnike, poput operne dive Karite Mattila, koreografa Andonisa Foneadakisa ili njemačke kustosice Inke Arns. Također, svoj smo doseg van grada i županije širili on-line programima, npr. virtualnim izložbama poput nedavno predstavljene izložbe Granice – između reda i kaosa, u organizaciji Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, zatim stručnim konferencijama, kao što je npr. 28. godišnja konferencija Europske mreže muzejskih organizacija NEMO, gdje se virtualno okupilo čak 250 sudionika, predstavnika europskih nacionalnih muzejskih organizacija, muzejskih stručnjaka, kreatora kulturnih politika i aktivnih sudionika u europskim muzeološkim projektima. Publici smo putem svojih online kanala ove jeseni ekskluzivno također uspjeli prikazati i predstavu Labirint, koja je uvrštena u program sezone 2020. kazališta Young Vic u Londonu, a čija je izvedba uživo u ožujku odgođena zbog pandemije koja se proširila Europom.
Zaista svaki, pa i najmanji EPK program koji je našao svoj put do publike u ovoj neobičnoj i pandemijski upornoj godini zaslužuje veliki aplauz, jer smo dokazali da se nismo predali i prepustili okolnostima, već smo zajedničkim radom našoj Prijestolnici itekako opravdali titulu.
Kako je to utjecalo na financijski aspekt Rijeke 2020, odnosno na dotok sredstava iz EU?
Projekt Europske prijestolnice kulture većinom je financiran javnim sredstvima Grada, Ministarstva kulture i manjim dijelom PGŽ. Kao što je i najavljeno nakon izbijanja pandemije, a u kontekstu opće ekonomske situacije, ta su sredstva ove godine značajno smanjena, a naravno, značajno je smanjen i program koji se provodi. Što se tiče EU sredstava, ona za ovaj projekt dolaze u obliku nagrade Melina Mercouri koju je Rijeka u cijelosti primila početkom godine.
Do kada će službeno Rijeka biti europska prijestolnica kulture i što nas još čeka do tada?
Naša je godina započela 1. veljače 2020. i službeno je trebala potrajati do 1. veljače 2021. Na prijedlog Europske Komisije, naslov EPK za gradove Galway i Rijeku bit će produljen do konca travnja 2021. godine. Očekuje se da će Europski parlament o tome donijeti odluku do konca godine. Produljenje naslova svakako ima simbolički značaj za grad i županiju, premda vjerujem da će nasljeđe projekta svoje pozitivne učinke donositi i nakon 2020.
Do konca travnja iduće godine realizirat će se izložba o velikom Klimtu, pred nama su i otvorenja trajnih umjetničkih skulptura koje postavljamo u sklopu Lungomare Art programa, otvaranje Dječje kuće, finale programa 27 Susjedstva. Očekuje nas i izložba Ožiljci: ’90. u riječkom MMSU-u kao i niz programa u Exportu na Delti. A što se tiče pitanja „do kada će Rijeka biti EPK“ – Rijeka je zauvijek upisana na mapu Europskih prijestolnica kulture i tu titulu trajno s ponosom nosimo.
Što se u 2020. realiziralo a ostati će kao trajno naslijeđe ove godine posvećene kulturi?
Prije svega, kao trajno nasljeđe ostaju infrastrukturni objekti koji čine okosnicu novog art-kvarta na prostoru bivšeg Benčića. To su velebna Palača šećera koja je u studenom ove godine nakon dugotrajne obnove predstavljena javnosti te Dječja kuća koja se uskoro otvara, kao i nova zgrada Gradske knjižnice koja se intenzivno obnavlja, uz već dijelom obnovljeni prostor MMSU-a te obnovljeni brod Galeb, kao novi plutajući muzej u riječkoj luci. Projekt, također, iza sebe ostavlja nove trajne umjetničke instalacije, murale i intervencije u javnim prostorima. Pokrenuti su novi festivali, program volontiranja u kulturi i novi sveučilišni program Delta Lab.
Trajno nasljeđe su i svi doživljeni programi EPK realizirani kroz ovu i godine unatrag, a najveća vrijednost koja gradu ostaje jesu ljudi koji su na projektu radili te njihova neizmjerna iskustva.
Gdje se vidite kada se organizacija Rijeka2020 ugasi?
Vjerujem da ću i dalje ostati u sektoru kulture i baviti se kulturnim menadžmentom i kulturnim politikama, otvarati vrata, posebno ona koja nas promoviraju i povezuju s Europom i svijetom.
