Ispovijest djeteta iz radničke klase o životu u Jugoslaviji: “Škola je bila besplatna, plaće veće nego danas, samo je trebalo paziti što govoriš”

Jugoslavije odavno više nema i dok se jedni s čežnjom prisjećaju života u njoj, drugi tvrde da ni tada nikome nisu “tekli med i mlijeko”, a oni rođeni osamdesetih i devedesetih vjerojatno su odrasli uz priče o velikoj zemlji sa šest republika.

Željko Porobija slikovito je opisao svoje dojmove života u zemlji koje više nema.

– Iako se mnogi još sjećaju socijalističke Jugoslavije, o njoj se već dugo šire pravi mitovi i legende. Ovdje iznosim svoje osobno iskustvo o najpoznatijim od njih.

S obzirom da sam bio samo obično dijete radničke klase, pretpostavljam da postoji nekoliko milijuna drugih koji su doživjeli otprilike istu stvar.

“Radiš nekoliko godina i dobiješ stan”

Moji roditelji su odmah nakon vjenčanja kupili garsonjeru od 14 kvadrata na beogradskom Dorćolu. Bez kupaonice i wc-a dijelili smo ga s cijelom mansardom. Tek nakon 24 godine radnog staža, juna 1973. godine, moja majka je od firme dobila dvosoban stan u novobeogradskom bloku 45.

Zgrada u kojoj smo živjeli i cijelo naselje ni po čemu nisu zaostajali za sličnim naseljima na zapadu tog vremena. Bilo je puno sportskih terena, igrališta i šetnica.

Mama je znala iznajmljivati ​​sobu podstanarima – jer nisu svi imali sreću dobiti svoj stambeni prostor – kaže.

“Raditi je mogao svako”

– Moja majka je u Beograd došla 1949. godine, sa 16 godina, sa završenom osnovnom školom. Zaposlila se u tekstilnoj industriji BEKO i tu ostala cijeli radni vijek. Plaćali su joj školovanje i studij. U mirovinu je otišla kao voditeljica odjela kontrole kvalitete.

Tata se 1958. zbog mame preselio u Beograd, imao je dva zanata (precizni mehaničar i automehaničar). Poslao je pet molbi za posao i na svih pet dobio pozitivan odgovor. Promijenio je nekoliko puta tvrtke, kako je htio.

Svi moji vršnjaci koji su se time željeli zaposlili su odmah nakon srednje škole. Čak su i ovi moji iz redakcije kulture našli posao u domovima kulture, kazalištima, filmu i televiziji. Odabrao sam studij, au ranoj sam mladosti znao raditi preko omladinske zadruge – kaže.

“Škola je bila besplatna”
– Imao sam osam godina kada je u bloku 45 izgrađena Osnovna škola Branka Radičevića. U to vrijeme slovio je za najmoderniji na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije sportske dvorane i puno opremljenih kabineta. To čudo od škole dolazile su vidjeti i delegacije socijalističkih i nesvrstanih zemalja.

Kasnije sam išao u dvije srednje škole koje su bile znatno slabije opremljene. Udžbenike smo nabavljali sami, tu i tamo smo organizirali dobrovoljno prikupljanje sredstava za njihovu kupnju za najsiromašnije učenike. Studije nisam plaćala, ni ja ni moje kolege koje su ostale duže na studiju – piše Porobija.

“Mogla bi hodati sama noću”

• Istina, tadašnja milicija imala je puno šire ovlasti pa se s njom nije moglo petljati. Nažalost, to je značilo i da bi vas mogli pretući samo zato što ste se slučajno našli na zabavi na kojoj je netko koga niste poznavali imao drogu u džepu.

U ranoj mladosti dva puta sam napadnut nožem na ulici bez razloga. Mog prijatelja Tomicu brutalno je ubila nasred autobusne stanice grupa poludjelih tinejdžera. Trebalo je paziti da se ne zamjeriš momcima koji su na bilo koji način bili povezani s glavnim mangupima. Neki su imali prave bande – jednog od vođa štitio je otac na visokom položaju u policiji – kaže.

“Nije bilo razlike”
– U mojoj zgradi živjeli su dekan Filološkog fakulteta, direktor Beogradske banke i jedan ugledni sudac. Moj prvi komšija bio je režiser Jovan Ristić, kod kojeg su dolazili mnogi poznati glumci i estradnjaci, poput Zdravka Čolića, Danila Stojkovića i Sedmorice mladih.

Međutim, bilo je ravnopravnijih. To mi je postalo jasno kada sam se našao na zabavi usred elitnog Dedinja – kupatilo u toj vili bilo je veće od mog stana. Opremljenost da ne uspoređujem – kaže.

“Radnici su imali besplatno ljetovanje”

• Nisu, morali su platiti. BEKO je imao zimski kamp u Belanovicama (ne pitajte gdje je), znali smo ići tamo jer nam je bilo zgodno. Kad smo jednom dobili priliku ljetovati u Supetru, uvijek je bila pretijesna za ograničen broj mjesta. Škola nas je vodila u Jelsu i Jakljan, putovali bismo avionom do Splita ili Dubrovnika, a potom trajektom. Nakon jedinog sudjelovanja na omladinskoj radnoj akciji za smiješne novce, ljetovao sam u Baškoj Vodi – prisjeća se.

“Plaće su bile veće nego danas”

• Primanja su teško usporediva s današnjima, ali znam da bi moj otac sa svojom plaćom mogao kupiti otprilike 600 litara benzina. U par navrata smo kupili novi auto, uvijek iz istočnog bloka. Kasnije smo kupili i zemljište izvan Beograda, izgradili solidnu vikendicu.

Mama je najbolje zarađivala kada je otišla u mirovinu – otvorila je dućan i šivala košulje za vlasnika butika. Par godina kasnije kupila je stan. Supruga i ja smo dobro išli u vrijeme Ante Markovića. Svaki mjesec bismo kupili neki uređaj ili što god nam treba – prisjeća se Željko.

“Vojska je odgajala mlade”

• Jadan koga je odgojila JNA. Obuka je bila besmislena i bili smo opasniji za svoje suborce nego za bilo kojeg mogućeg neprijatelja. Velik broj službenika imao je problema ili s alkoholom ili s psihom.

Kad nas je izvjesni kapetan mučio svojim glupim zapovijedima, rekao sam svojim vojnicima da u slučaju rata moramo prvo njega zamrznuti. Također sam postao bolno svjestan da većina Jugoslavije sluša jazz, a ne rock kao moji prijatelji. Ni mene ni bilo koga drugog vojska nije naučila ničemu pametnom – tvrdi.

“Samo si morao paziti što govoriš”
– Politička nesloboda počela me smetati tek tijekom studija. Na Filozofskom fakultetu vodeći srpski komunisti smijenili su sve profesore koji su zastupali “antisamoupravnu” analitičku filozofiju. Zabranjen je rad Pučkog otvorenog učilišta, neformalne skupine koja se bavila politikom, a njezin voditelj Dragomir Olujić završio je u zatvoru. Uhićeni su i neki koji su bili samo prijatelji Olujića.

Bilo je to vrijeme kada su u zatvor počeli slati samo liberale, a štedjeti nacionaliste. I osedlali su ratnog konja kojeg je tada jahao Milošević.

Nemam običaj žaliti za prošlošću. Niti sanjam o obnovi Jugoslavije. Jedino mi je jako žao što se raspalo uz toliko krvi i suza.

I da je nekada definitivno bilo puno manje mržnje – napisao je za Index.

​