Ivan Pauletta: Dom – domovina – domoljublje

Od postanka ove države slušamo riječ “domoljub”. U zadnje vrijeme čujemo taj izraz vrlo često – izbori su na vidiku. Taj naziv kao da označuje odnos pojedinca s domovinom. Zaboravljamo da nije svatko zaljubljen tko izjavljuje ljubav. Ima i onih kojima nije za vjerovati, zar ne?
Pojavila se čak i stranka koja u imenu nosi taj naziv. Ispada da u ovoj državi imamo domoljube i one druge. Ti drugi bi valjda trebali biti domomrzci ili tako nekako. Ispraznosti i gluposti smo se u ovoj državi (ne domovini) naslušali. I nije još sve rečeno Naslušat ćemo se još samozvanih mudraca, “mudrosti” i ispraznog ali glasnog blebetanja.
Mene pak zanima, ima li na svijetu osobe koja ne voli svoj dom? Jasno, mislim da ih nema među normalnim osobama i u normalnim domovima. Kreteni, umobolnici, debili i sličnoe bolesne osobe, ne bi trebali biti involvirati u ovo razmatranje. Što je zapravo dom – domovina? Pitam to jer se u ovoj sredini često i puno toga miješa te jasno stvara zbrka. Tako se sve do nedavna miješalo komunizam, partizanstvo i antifašizam. Jedno je kao bio sinonim za drugo – figa! Miješalo se i miješa država i domovina – figa! Ni to ne stoji. Miješa se pismo, nacionalnost i zločin – ni to ne stoji.
Jednostrana informacija, ustvari pranje mozgova, dalo je rezultat. Pranje mozga se lako postiže u ambijentu gdje nema misleće opozicije. Odmah kažimo da to ne mora biti, da to najčešće i nije stranačka opozicija. Mislim na drugo, na kritično mišljenje i na postojanje kritičnog duha. Nije utješno ako kažem da toga još nema u ovom društvu i da ga neće biti tako skoro. Slobodan duh se stvara kulturom i osobnim uzdizanjem, a to traje generacijama. Da, neke naznake se naslućuju ali to nije masovna pojava, barem ne kolika bi trebala biti. Uostalom, da imamo kritičan i slobodan duh ne bi imali ovakve političare niti ovakvu politiku i jasno imali bi bolju državu. Ne zaboravimo da jaku državu, jaku društvenu zajednicu, ne stvara materijalno bogatstvo već prvenstveno slobodan duh i kultura, uz poštenje, radišnost i neke druge vrline malo poznate u ovoj sredini. Reklamne i navijačke izjave o domoljublju tu ne pomažu.
Ljubav prema domovini možemo uspoređivati kao i ljubav prema majci. Da li ima majkomrzaca? Da, vjerojatno iz grupe navedene gore, normalnih ljudi među majkomrscima nema. Vjerojatno ne treba tumačiti zašto najviše volimo majku. No, zašto volimo dom – domovinu?
Domovina obuhvaća okruženje doma (naše kuće), uži teritorijalni – društveni ambijent u kojem smo se rodili i / ili odrasli. Naglašavam, ili odrasli, jer se čovjek može roditi u autu, u avionu, ili na brodu, ali mu ta mjesta ne predstavljaju domovinu. Domovina je okruženje u kojem smo upijali prve nadražaje naših osjetila: zvukove, boje, mirise, okuse, opipe…tu smo počeli razlikovati toplo i hladno, zore i zalaske, ljeta i zime. Sredina je to u kojoj smo doživjeli prva bodrenja i pohvale, ali i prva huđenja. U domovini smo upoznali prve radosti i sreću, kao i prve neuspjehe i boli.
Tu smo se u blizini naših najmilijih osjećali voljeni i zaštićeni. U fazi razvijanja i odrastanja u tom se ambijentu naše – unutarnje ja – usklađivalo s vanjskim svijetom. Takvi odnosi su mogli dati samo jedan rezultat – ljubav. Ljubav prema rodnom okruženju, ljubav prema svom domu, ljubav prema vlastitoj domovini.
Koliko god se domovine silno razlikovale jedna od druge, nema različitih ljubavi prema domovini. Ljubav Eskima prema ledenom okruženu svog iglua ne razlikuje se od ljubavi Dajaka prema tropskoj prašumi Bornea.
Domovina se ne prepoznaje po molitvi, školi, zastavi ili porezu, ali je pjesma, naglasak ili spontana kletva itekako određuju. Prizvuk govora, običaji, hrana i način njezine pripreme, te pripadajući nazivi namirnica, odnosi u okruženju, općenito način življenja upućuje nas na određenje domovine. Svako voli svoj ambijent, svoje neposredno rodno okruženje, svatko (!) je neosporno domoljuban. (Ovih zadnjih nekoliko redaka sam prepisao iz moje prve KNJIGE ISTRA KOLAŽ izdane 1999.)
I još jednom – ponovo i ponovo, država nije domovina! Možda u malim državama se može poistovjetiti domovina i država, na primjer u Vatikanu koji ima 0,45 km², no sumnjam da se u istom čuje dječji plač.
U mom životu sam, ne mijenjajući ambijent stanovanja promijenio 5 (pet) državnih stanja. Želi li mi netko tvrditi da sam imao /imam/ pet domovina?
Pokušajmo se riješiti balasta kojeg nepotrebno nosimo, pokušajmo se osloboditi nepotrebnih šumova i disonantnih tonova u komunikaciji, bit će nam lakše i bolje. Ne upotrebljavajmo i ne veličajmo riječi i pojmove tamo gdje za to nema potrebe – gdje im nije mjesto. Na kraju se prisjetimo da se domovinu voli a država kritizira – ako joj se želi bolje.