Evo opet jedno, skoro pa nametnuto, događanje. Slavi se (?) međunarodna noć knjige i autorskih prava. Administrativno je to određeno kao niz drugih takvih slavljenja. Tako je rečeno da slavimo dan muževa, dan čistih voda i sijaset sličnih događanja i slava. Mene ipak noć knjige nekako upućuje na sumrak knjige. Je li tome tako ili sam previše pesimist pokazat će vrijeme.
Ne, nije toliki problem u knjigama koliko u ljudima koji ih čitaju sve manje i manje. Sjećam se raznih dogodovština s knjigom i o knjizi. Neposredno iza rata, vrativši se u Istru nađoh kod susjede brdo knjiga, knjiga za djecu. Znao sam jedva malo čitati. Knjige su bile na talijanskom. Bile su to krasne pustolovne knjige tipa La tigre di Mompracen, Corssaro nero, Corssaro verde i tako redom. Sve pisane od Emilio Salgari (1863 – 1911). Divne knjige koje upućuju na čitanje u tim godinama, godinama kada se ulazi u život. Zatim sam naučio čitati na hrvatskom. Listao sam knjige: Zane Grey (1872 – 1939). Slijede knjige Erich Maria Remarque (1898 – ?) i tako redom. Nikad kraja – hvala Bogu.
Čitao sam bukvalno dan i noć. Jednom sam dobio knjigu na večer od 173 stranice većeg formata. Cijelu sam noć čitao, a ujutro otišao na posao bez spavanja. Ne tvrdim da svatko mora biti opsjednut knjigama ali treba si koji put ipak nešto pročitati. Nešto što nisu sportski rezultati ili finale natječaja za miss pečurki u Mrduši Lijevoj.
Zatim sam sasvim iznenada dobio ulogu statiste malog paža u jednom filmu snimanog u Areni. Plaćalo se tu na mjestu, dan za dan. Odmah sam potrčao u knjižaru i kupio knjige – Leteći modeli i – Pripovijetke od Andrića. Ostalo mi je za sladoled i kartu za kino, sve za jedan dan statiranja.
Kasnije će mi jedan svećenik javno prigovoriti, kako sam se mogao ubaciti u politiku a redovito su me viđali da čitam Bibliju. Čitao sam sve, redovito i stalno. Nije mi žao radi toga, mislim da se iz knjiga može nešto i naučiti.
Zbog niza elektroničkih računala, pomagala i igračaka knjige su odstupile, žao mi je radi toga. Veliki je udarac knjizi dan i fragmentacijom Jugo – tržišta. Da nije bilo političke sile i kulturne sirovosti, mogla se (i trebala) ista knjiga čitati na cijelom području bivše države. Time ne bi izgubili toliko žuđenu samostalnost (?), a imali bi kakvo takvo tržište knjige.
Nedavno je jedna moja knjiga prevedena na talijanski. Talijanski izdavač me redovito upućuje na natječaje. Zadnji takav natječaj je bio na Associazione Culturale Unicamilano na kojem se određuje Nacionalna Nagrada za kulturu. Nagrade su simbolične ali utječu na prodaju knjige.
Radi orijentacije, kako i koliko se u toj državi radi na kulturi, navest ću samo sekcije za koje se na spomenutom natječaju raspisuje učešće:
– Poezija i talijanski jezik – slobodna tema.
– Poezija na talijanskom jeziku tema “Milano”.
– Poezija na milanskom dijalektu (s prijevodom na talijanski).
– Vjerska poezija.
– Pripovijetka tema: “Milano”.
– Izdana knjiga poezije.
– Izdana knjiga pripovijetki (naracija).
– Fotografija, slobodna tema.
– Slikarstvo, slobodna tema.
– Skulptura, slobodna tema.
Po isteku roka za prijave, poseban žiri za svako područje, ocjenjuje radove i o tome se izdaje zapisnik. Klasifikacija se određuje po grupama: Podij – za prva tri natjecatelja. Vrijedni spomena – za drugu grupu i Dokaz o sudjelovanju za sve ostale natjecatelje. Ima još jedna grupa to jest za prijavljene koji nisu ispunili uvjete za sudjelovanje no ta se javno ne iznosi.
Sve to nabrajam da se vidi i usporedi što se u toj državi radi na kulturi a koliko se u istu ulaže u lijepoj čijoj? Sjetimo se da su nam takvi, ili približno takvi odnosi u znanosti, u sportu i u životnom standardu. (Ivan Pauletta)
