Kolumne

Izazov ‘imaginarnog’ grada. Rijeka 2020, Europska prijestolnica kulture

Izazov ‘imaginarnog’ grada. Rijeka 2020, Europska prijestolnica kulture

This image has an empty alt attribute; its file name is b02aa2a324e02550b2c16c7a3489589f_XL.jpg

Svaki grad živi u raskoraku između svojih sjećanja i želja – kaže Italo Calvino u svom romanu “Nevidljivi gradovi” – idealnom simbolu stalnog trvenja između želje za racionalnim redom stvarnosti i prašnog kaosa koji ga podupire “, piše Ezio Giuricin za La voce del popolo.
Rijeka, koja će 2020. biti slavljena kao “europska prijestolnica kulture”, nije samo konkretnost njezina urbanog tkiva, grad kakav je “ovdje i sada”, nego je i skup njegovih artikuliranih i često kontradiktornih identiteta. Nastalih kroz povijest, kaleidoskopska slika koju je svatko, s vremenom ili u sadašnjosti, stvorio od tog “mjesta postojanja”.
To je, drugim riječima, upravo zbog nemogućnosti sažimanja njegove raznolikosti, jedan od mnogih “nevidljivih gradova” Calvina. “Zamišljeni” grad, jer mjesta u kojima živimo ili putovanje neumitno živimo čak i u našoj mašti, postaju “ideje”.
Tim više što je grad, nakon Drugog svjetskog rata, doživio egzodus s dubokim iskorjenjivanjem identiteta; ono što je povjesničar Raoul Pupo nazvao “urbicidom”, nepovezanošću između “urbs”, gradskog i arhitektonskog tkiva koji je ostao uglavnom netaknut i “polisa” (ili “civitas”), žive zajednice vrijednosti i sudbine, sa svojim tradicijama i identitetom, koji je pretvoren u prah, smanjen i raspršen.
Uoči simboličkog ustupanja gradu naslova kulturne prijestolnice našeg kontinenta, koji je njegov pravi identitet danas? Ili bolje rečeno, koja je ideja koju stanovnici – stari i novi – imaju o svom gradu i, iznad svega, kakvu sliku misle da bi Rijeka trebala ponuditi Europi 2020. godine?

Postoji stvarni rizik da će važan događaj sljedeće godine rezultirati jednostavnom promocijom i marketingom “lažnog” ili “artefaktnog” proizvoda, turističkog, gospodarskog i komercijalnog oglašavanja grada koji nije svjestan iznimnog bogatstva svoje povijesti i raznolikosti.
Istina je: u kratkom vremenu ne mogu se učiniti čuda, teško je povratiti izgubljeno, puno se to nakupilo u više od pola stoljeća, kako bi se popravili drevni razori nanijeti kulturnom i građanskom tkivu grada.
Međutim, 2020. predstavlja nevjerojatnu priliku za građanski i kulturni razvoj Rijeke i za njezine stanovnike iznimnu priliku za razvoj svoje građanske svijesti. Trenutak da povežemo svoj identitet kao građani s povijesnim nasljeđem grada koji nema svoje korijene u nečemu zastrašujućem, u lažnim ili izmišljenim vrijednostima ili tradicijama, već u bogatoj prošlosti koja je doprinijela da Fiume postane poseban grad, jedinstven, s pravom ponosan.
Rijeka mora prihvatiti ovaj izazov ne da bi osvojila neki trofej, da postane poznata, da ostavi dobar dojam u Europi, kao što su to učinile mnoge druge europske kulturne prijestolnice, a drugi će to učiniti poslije nje; to prije svega mora učiniti zbog sebe, kako bi pokušala u potpunosti iskoristiti i ponovno otkriti svoje potencijale, svoj identitet.
To je izazov koji se ne može ostvariti bez talijanske komponente, oporavak i ispravno priznanje danog doprinosa, kroz stoljeća – kao i u sadašnjosti – talijanske kulture grada, oduvijek duše “fijumanstva”, temelja grada. svoju dugu tradiciju ponosne općinske autonomije; komponente bez koje bi danas bilo uzalud shvatiti složeni identitet grada, ispričati specifičnost, predstaviti Rijeku/Fiume kao “luku različitosti”.
Zbog toga je neophodno aktivno uključiti ovu komponentu (sa svim svojim subjektima i njenim stvarnostima, uključujući i “egzodus”), a posebno talijansku zajednicu u projekte i kulturne inicijative koje će obilježiti događaje 2020. godine.

Prevladavanje podijeljenog identiteta

Više od sedamdeset godina Rijeka je doživljavala uskraćeni, podijeljeni i slomljeni identitet; plod prisilnog iskorjenjivanja, odvajanja, hladnog rata. Biti “europska”, zapravo joj je dodijeljen naziv “europska prijestolnica kulture” znači,  prije svega, da se u potpunosti vrati u okrilje europske kulture, da obnovi one bogate “srednjoeuropske”, kozmopolitske, multikulturalne, međuetničke, međuvjerske tradicije i višejezičnost koju je oduvijek imala.
Europi nije potreban jednojezični grad, bastion mononacionalne kulture i “jedna dimenzija”, nego grad sposoban ustati kao simbol europske složenosti, jedne od najistaknutijih vrijednosti europeizma.
Taj se izazov mora shvatiti kroz brzu obnovu i poboljšanje toponima i povijesnih odonima; široko rasprostranjen projekt od kojeg očekujemo pravodobno i prije svega ispravno i dosljedno provođenje, kao i oporavak, proučavanje i adekvatno prepoznavanje slavnih osoba i temeljnih elemenata građanske, političke, kulturne, umjetničke, književne i znanstvene povijesti Rijeke.
Godina 2020. mogla bi biti prilika za organiziranje niza međunarodnih konferencija, događanja i širokih inicijativa o ovim temama, kako bi se pokrenuo proces oporavka, ponovnog ocjenjivanja i ponovnog prisvajanja bogate povijesne i kulturne baštine grada, a time i specifične vrijednosti talijanske komponente.

Godišnjice koje ne treba zaboraviti

Iduće godine bit će i važnih obljetnica koje su duboko obilježile povijest grada u prošlom stoljeću i koje su objektivno imale značajnu važnost za europsku i svjetsku povijest: stogodišnjicu proglašenja Talijanske regencije na Kvarneru od strane talijanskog pjesnika D’Annunzia, (12. kolovoza), 100 godina od proglašenja revolucionarne Carta del Carnaro koju je napisao Alceste De Ambris (8. rujna), stote obljetnice uspostave, s Ugovorom iz Rapala, Zanelline Slobodne Države Rijeke, ( 12. studenoga); i stoljeće žalosno slavnog krvavog Božića (24.-30. prosinca) koji je završio D’Annunzijansko iskustvo.
Teme i teme svakako su složene i vjerojatno teško rješive, ali grad se ne može pretvarati da ne postoje; to su povijesni trenuci koji su učinili Rijeku pravim “laboratorijem”, naprednom točkom promatranja i na mnogo načina anticipator europskih političkih i kulturnih procesa dvadesetog stoljeća.
Rijeka, s Gdanjskom i Memelom (Klaipeda), bila je jedna od rijetkih gradova koja je, nakon Velikog rata, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, stekla pravnu instituciju i iskustvo, koje su kasnije međunarodne sile prekinule, modernog . grada-države ”(“ Freie Stadt ”, kao što se dogodilo kasnije – jedino iskustvo u Europi u drugom poslijeratnom razdoblju – s Trstom).
Hoće li Rijeka 2020. godine, uspjeti i hoće li se primjereno sjetiti tih događaja? To nije lokalna povijest; to su europski, međunarodni događaji. Biti “europska prijestolnica kulture”, za Rijeku, trebalo bi značiti i u potpunosti shvatiti taj izazov.
Talijanska zajednica neće biti u mogućnosti izbjeći svoju ulogu stavljajući naglasak na važnost ovih tema s upornošću i odlučnošću, pripremanjem, predstavljanjem i predlaganjem inicijativa i projekata koji su pod velikim pogledom javnosti. Biti jedan od glavnih aktera iduće godine za talijansku zajednicu bit će dužnost. Drugi si možda mogu priuštiti ignoriranje EPK, ali talijanska zajednica ovaj izazov i obavezu jednostavno mora prihvatiti.

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Identitet, jezik i teritorij: Dvojezičnost u Rijeci

spMay 21, 2019

Damir Kajin: Uljanik je uništio IDS!

spMay 13, 2019

Denis Kuljiš: Jesu li Hrvati glupi?

spMay 10, 2019

Komentar: Kolakušić bi bio dobar diktator

spMay 5, 2019

Evo gdje od četvrtka do subote snimaju holywoodske zvijezde!

spApril 23, 2019

Riječki kafe sa Sandom Baretić: Povratnica koja promovira svoj grad!

spApril 17, 2019

Denis Kuljiš: Može li Uljanik graditi brodove za Jadroliniju, a kokoš naučiti da leti?

spApril 6, 2019

Riječki kafe: Denis Pešut u otkrivanju zemlje osmijeha

spApril 4, 2019

Venecuelanac za RD o krizi u svojoj zemlji – “Imam poruku za sve Hrvate!”

spMarch 19, 2019

Copyright © 2017 Rijeka danas.