Nema ljepše nego kad ju zahvatiš tek kad se odbila od zemlje pa je punim šutom uz pomoć fizike i nepredvidivosti putanje šalješ ravno pod prečku. Kombinatorika, vic, ritam, momčadski duh, uzbuđenje kad ne misliš na ništa drugo osim na igru, pa čak i neriješeni rezultat i sudački previdi, koji toliko nerviraju Amerikance, dio su nogometnog šarma. Seks, droga i glazbeni trans spadaju u kategoriju užitaka koja ta igra pruža. I nema ništa loše u njoj, dapače, kao i većina sportova ona jača tijelo, izbacuje frustracije i rađa prijateljstva ali samo kad se igra bez lokalnog, gradskog i nacionalnog naboja.
Zašto? Zato što nogometna igra uz podršku navijača postaje suparništvo, ništa drugo od preslike ratovanja. Nogomet tada budi najniže strasti u ljudima. Pobjeda bez obzira na cijenu i obraz surova je i nečasna ambicija, pogotovo kada zahvati mase.
Pogledajte naše gradske trgove kad reprezentacija izgubi ili pobijedi, recimo Srbiju.
Ili su prepuni euforičnih ljudi koji ne slave toliko svoju pobjedu koliko tuđi poraz ili vlada zagrobna tišina poraženog, u ovom slučaju i ponižena. Čak i televizijski novinari tužnim glasom kondoliraju vijest kako je naša reprezentacija izgubila, a poslije se po štampi dodaju teorije zavjera, ispravnost određenih vjerskih i političkih opredjeljenja, sudačke odluke. Piše se sve i svašta, do te mjere da sam negdje pročitao kako su Fifa i Uefa masonske lože čiji je veliki meštar Sam Butler, židov naravno…
Nacionalizam vrije iz klupskog i međunarodnog nogometa. Osobno sam doživio da me ljudi gledaju sumnjičavo za vrijeme utakmice Hrvatske i Turske, kao nisam se veselio kad je Hrvatska povela. Nisam se veselio jer nije bilo gotovo što je minutu kasnije i dokazano kad su nam ga Turci utrpali i izbacili nas s Eura.
Zar da se netko osjeća loše jer je nekakav milijunaš promašio penal? Koga boli za to?
Otkuda tolika fascinacija samim sportom koji između razdoblja Antičkog Rima i Dvadesetog stoljeća nije igrao bitnu ulogu? Sport je tada njegovala samo aristokracija u vidu lova na lisice ili viteških nadmetanja. Kad pomislim na začetak modernog sporta uvijek mi se javi slika crno bijelog izvještaja sa Olimpijade u Berlinu 1936. godine gdje se ushićeno kliberi Hitlerova faca. Vidi se da je i Adolfa ponijela kolektivna atmosfera, proizišla vjerojatno iz Goebbelsova kabineta koji bi bio preteča današnjeg socijalnog inženjeringa. Nogomet je izašao iz mase i masa ga prihvatila, obgrlila te iznjedrila narodne heroje u liku Diega Maradone i Pelea. Maradone, koji bi da nije uspio u nogometu vjerojatno postao sitni lopov ili nekakav latinski Delboy iz sirotinjskog predgrađa Buenos Airesa i crnog Pelea čija bi sudbina vjerojatno bila kudikamo teža.
Opet, to su bivša vremena. Nogomet koji se igrao prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina i nogomet sadašnjice bitno su različiti. Zna se da lova kvari, a velika lova kvari naveliko. Danas je nogomet predviđen za televizijska emitiranja i klađenje. Da tome nije tako, ne bi stadioni imali tako skupe ulaznice i ne bi postojala samo sjedeća mjesta (kako da netko u sjedećem položaju maše zastavom), ne bi ta, kako ih nazivaju komentatori “velebna zdanja“ zvučala tako tiho i izgledala tako sterilno. Nekadašnji fudbaleri također su postali Hollywoodske primadone i glavni reklamni manekeni. Zamislite Maradonu u reklami za donje rublje ili Predraga Spasića kao seks simbola koji osim što dobro igra, ima i objavljene dvije, tri biografije. Da je prije trideset godina neka nogometna veličina poput Wayna Rooneya presadila kosu bio bi javno ismijan, proglašen pederom i ne bi našao angažman nigdje, osim možda u Monacu.
Tip gledatelja je također iskonstruiran bitno drugačije. Od nekadašnjeg alfa mužjaka u kanotjerici, koji bi nakon pet piva otišao na utakmicu i drmao ogradu, danas imamo zaposlene (gdje ih samo nađu?) obiteljske ljude u kasnim tridesetima koji se uz čips i omiljeno pivo (ali samo jedno i to u plastici na njih troje), odvaljuju i opuštaju nakon stresa u uredu. Ne mogu, a da ne spomenem i već povijesnu ulogu Zvonimira Bobana u neredima za vrijeme sraza Dinama i Zvezde početkom devedesetih…Okej, šutnuo je pandura, ali ga je udario s leđa i pobjegao. To po nijednom fajterskom kodu ne prolazi pod junaštvo, prije ide pod kukavičluk. Primjećujem i neku vrstu prešutna dogovora zbog kojeg se utakmice više ne nazivaju utakmicama ili susretima već dvobojima. Dvoboj između ovog i onog, između ove i one, kao papagaji ponavljaju svi reporteri i novinari, a sam termin instalirao je Ivica Blažićko prenoseći susrete premijer lige i to vjerojatno slučajno.
Čemu uopće ta kultura sporta i zašto ta aktivnost traži novac? Svatko tko je iole fizički zdrav može trčati, raditi sklekove, plivati i bit sporta kao jačanja tijela je riješena. Pogotovo u vrijeme gladi i neimaštine. Ne, nama trebaju ministarstva za sport! Pa to je apsurdno. A sve to prolazi pod parolom – Sačuvajmo našu djecu od droge i nasilja. Okej, za početak ukinite 99% hollywoodskih filmova punih droge i nasilja,video igrice, onda i kladionice koje su najokorijeliji hazard, a drže ih eminentni hrvatski športaši i tak dalje.
Uglavnom, da skratim, završim i zaključim ovu poprilično prljavu temu: nogomet nije ništa drugo nego preslika Playstationa koja se koristi u poslovno-političke svrhe. Čim se ne čuje ushit djece dok se igraju na male golove po parkiralištima oko naših zgrada, nogomet je suštinski promašena stvar. I neka je tako, što je trulo neka i propadne. Game over.
