Dok pišemo ovaj tekst, Izrael se već približio brojci od 20% cijepljenih na Covid19, i ta brojka raste dnevno u prosjeku 1-2%. Postoji nekoliko razloga zašto je Izrael tako uspješan.
Trenutni premijer Benyamin Netanyahu – koji se kandidirao za izbore koji će se održati u ožujku 2021. godine, četvrti po redu u dvije godine – pobrinuo da preuzme sve zasluge za ovaj uspjeh (i on definitivno ima dio zasluga), no, istina je da postoji više razloga iza ovog velikog postignuća a ne samo liderska sposobnost, sposobnost donošenja politika ili osobni šarm. Napokon, da je to samo do Netanyahuovih javnih zdravstvenih politika, većina Izraelaca ne bi tako redovito posljednjih nekoliko mjeseci demonstrirala zbog vladinog pristupa pandemiji , koja je, najblaže rečeno, bila pogubna.
Prvo je pitanje kako je Izrael uspio dobiti toliko cjepiva kad je zaliha limitirana?
To nije (samo) zato što je – prema izvješćima – Izrael plaćao oko 30 dolara po dozi, gotovo dvostruko više nego što su to činile druge nacije. U stvari, mnoge bi zemlje vjerojatno bile spremne platiti i više, pogotovo jer je svaka cijena jeftinija prihvatljivija od ekonomskih gubitaka povezanih s proširenjem pandemije. U nedavnoj kolumni, novinar izraelskog kanala 13 Nadav Eyal objasnio je što se zapravo krije iza izraelske sposobnosti da dobije impresivnu količinu doza cjepiva u kratkom vremenu.
Odgovor: Izrael je zapravo sjajna pilot država za farmaceutske tvrtke – mala i sposobna brzo i učinkovito sastaviti masivan program cijepljenja. Netanyahu je to znao, a znale su i farmaceutske tvrtke. To je, zapravo, potvrdio izraelski ministar zdravlja Yuli Edelstein, koji je u nedavnom intervjuu rekao da je Izrael započeo pregovore s proizvođačima lijekova u vrlo ranoj fazi, s obzirom na njegovu sposobnost isporuke.
Što čini Izrael odličnom pilot zemljom?
Odgovor: Izrael ima veliku infrastrukturu javnog zdravstva, javno dobro koje se razvilo velikim javnim ulaganjima od stvaranja države prije otprilike 70 godina. Prema pokazateljima istraživanja Svjetske banke, država Izrael je imala visoke razine javnih ulaganja u izraelski zdravstveni sustav od ranih godina nastanka države. Primjerice, 1960. godine Izrael je imao 2,5 liječnika i 6,83 bolničkih kreveta na svakih 1.000 ljudi, u usporedbi s manje od 1,3, odnosno manje od 6, u zemljama poput Urugvaja, Poljske i Grčke, koje su imale sličan dohodak po glavi stanovnika u to doba. Izrael se u to vrijeme također isticao po rezultatima: 1961. godine Izrael je imao najveću očekivanu životnu dob u zemljama sa sličnim prihodima. Zapravo, unatoč nekim negativnim trendovima u javnim ulaganjima u izraelskom zdravstvu posljednjih godina, danas Izrael troši oko 7 posto svog BDP-a na zdravstvo i s njim je u stanju postići izvanredne rezultate. Očekivano trajanje života pri rođenju za prosječnog izraelskog građanina je gotovo 83 godine, odnosno među najvišima na svijetu. To je više od ostalih bogatijih zemalja koje još više ulažu u zdravstvo, poput Sjedinjenih Država koje troše gotovo 20 posto BDP-a na zdravstvene usluge, dok prosječni Amerikanac može očekivati životnu dob od 78 godina. Drugim riječima, kad je javno zdravstvo u pitanju, Izrael ostvaruje bolji rezultat za manje novaca.
Jedan od rezultata izraelskog velikog ulaganja u zdravstvo od njegovih početaka je njegova prilično jedinstvena infrastruktura javnog zdravstva. Izraelski zdravstveni sustav oslanja se na četiri poluprivatne organizacije odgovorne za upravljanje zdravstvom (HMO) prisutne u cijeloj zemlji (čak i u manjim i manje naseljenim gradovima i mjestima) koje pružaju zdravstvene usluge svakom pojedinom građaninu, osiguranom putem doprinosa na plaće, socijalnim osiguranjem i pojedinačnim doprinosima. Ovi HMO-i, izvorno osnovani kao zdravstvene zadruge, naslijeđe su socijalistički orijentiranih ideja i politika koje sežu od trenutka stvaranja države, pa čak i prije, kao i mnoge druge stvari u Izraelu. Centralizirani lanac zapovijedanja, koji omogućava svim medicinskim ustanovama u zemlji – od bolnica do malih medicinskih ustanova u udaljenim gradovima – da odgovore na nacionalni plan osmišljen u sjedištu HMO-a, dio je tajne provođenja nacionalne javnozdravstvene operacije kao što je brzo i učinkovito masivno cijepljenje.
Za zemlju relativno male veličine (Izrael ima manje od 9 milijuna građana), Izrael također ima primjeran jedinstveni sustav elektroničke medicinske evidencije koji uključuje sve osigurane građane, a dijele ga svi HMO- što ujedno čini tako veliku logističku operaciju vrlo izvedivom. Takva međusobno povezana mreža s prisutnošću na cijelom teritoriju vjerojatno ne bi postojala kada bi bila postavljena samo na temelju dobiti i privatnih poticaje.
Stoga se, kad je riječ o razumijevanju ranog uspjeha i – što je možda i najvažnije – razloga zbog kojeg su farmaceutske tvrtke vjerovale Izraelu u sposobnosti da provede ovaj masovni pothvat, svodi na njegov sustav javnog zdravstva, kojeg su naslijedili današnji moćnici. Ovaj sustav uključuje izuzetan talent i predanost izraelskih zdravstvenih radnika koji su i dalje na prvim crtama ove pandemije spašavajući živote danonoćno – kao u svakoj drugoj zemlji na svijetu – ali i nasljeđe desetljeća efikasnih javnih ulaganja u zdravstvo čine razliku, što bi druge bogate zemlje trebale uzeti kao primjer. (Brookings)
