Na društvenoj mreži Facebook buknuo je javni obračun između književnika Miljenko Jergović i riječke gradonačelnice Iva Rinčić, koji je iz komentara o filmu vrlo brzo prerastao u raspravu o jeziku, ponižavanju i granicama javnog govora.
Sve je započelo Jergovićevim komentarom na dodjelu Europske filmske nagrade filmu Fiume o morte redatelja Igor Bezinović. U objavi je, među ostalim, napisao kako je “Rijeka vidjela guzicu velikoga protofašiste Gabrielea D’Annunzija, pa će, akobogda, vidjeti guzicu i ovoj snaši”, pritom povezujući svoj komentar s tekstom o Bezinovićevu filmu.
Na takvu formulaciju reagirala je gradonačelnica Rinčić, poručivši da ju je Jergović pokušao poniziti upravo kroz tijelo i rod, ističući problematičnost riječi guzica i snaša koje joj je uputio.
U najnovijem nastavku ove javne polemike ponovno se oglasio Jergović, a njegov odgovor u nastavku prenosimo u cijelosti:
Riječka gradonačelnica Iva Rinčić odgovara na moju fejsbučnu objavu, tojest na rečenicu koja ovako glasi: “Rijeka je vidjela guzicu velikoga protofašiste Gabrielea D’Annunzija, pa će, akobogda, vidjeti guzicu i ovoj snaši, koja je stigla stotinu i koju godinu za njim.” U svojoj reakciji proziva svoje ideološke neistomišljenike/nice, feministe/nistice da reagiraju, jer da moji uvidi “nisu hrabri ni subverzivni; oni su patronizirajući, spolno obilježeni i ispod svake razine ozbiljnog javnog govora. Takav diskurs ne razgrađuje autoritet – on ga pokušava poniziti kroz tijelo i rod, što je upravo obrazac nasilja koji se inače s pravom osuđuje.” Najprije, kada je riječ o guzici, ona u mojoj rečenici nije jedna, nego su guzice dvije. A njih dvije nisu “spolno” obilježene, nego su ideološki i politički obilježene. Dakle, gospođu gradonačelnicu u ovom slučaju nisu nadležni braniti feministi/ce, nego pobornici D’Annunzijevih političkih praksi. Fašisti, dakle, jer o njihovim je, a ne o ženskim ili muškim guzicama riječ.
Sljedeće: riječ snaša se na Hrvatskom jezičnom portalu i u Rječniku hrvatskog jezika Vladimira Anića definira kao “žena sa sela”. Prema ženama sa sela nipošto se ne bih odnosio patronizirajuće. U njoj, međutim, vidim snašu, dakle “ženu sa sela”, jer u njezinom životnom iskustvu, tradiciji koju nasljeđuje, te političkim nazorima, nisam prepoznao svijest o tome zašto bi u središtu grada morale postojati – knjižare. Ako gospođu Rinčić smeta riječ snaša, ja tu riječ mogu zamijeniti sličnom riječju u muškom rodu. Mogu reći da je ona seljak ili seljanin, koja je u grad došla po D’Annunzijevom tragu.
I na kraju: ispod objave gospođe gradonačelnice Ive Rinčić, koju možemo spolno neobilježeno i nimalo patronizirajuće nazvati prvim riječkim seljaninom, ređaju se uvrede na moj račun, te poneka prijetnja, što ih ispisuju pobornici političkih praksi Ive Rinčić.
Ta gospoda i gospođe vjerojatno najpreciznije potvrđuju sve što sam imao reći i o slavnom prethodniku riječke gradonačelnice, i o njenim političkim praksama. Kakve su to prakse, i zašto su one sestrinske praksama koje se rađaju s D’Annunzijem, a nastavljaju se s Antom Pavelićem, razumjet ćete ako pročitate što piše na slici uz ovu objavu.
Simpatizeri gospođe gradonačelnice potvrđuju i ono što sam napisao o filmu Igora Bezinovića, nagrađenom u Berlinu, a snimljenom u Rijeci, u vrijeme prethodne vlasti, koja možda ništa nije valjala, ali je pomogla da se snimi ovakav film i znala je čemu služe knjižare u središtu grada.
