Nije prihvatljiva politizacija sporta. A najviše je ima u nogometu. Toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Na nogometnim utakmicama svjedoci smo često neprimjerenih skandiranja, a ponekad i za vrijeme, a pogotovo poslije i sukoba između navijačkih skupina. Ili, pak sukoba navijača s policijom.
Hrvatski nogometni savez premalo čini na podizanju kulture navijanja. Zakazali su i klubovi koji imaju premalo utjecaja na svoje navijačke skupine. Zbog toga incidenti na hrvatskim stadionima nisu rijetkost. Posebnu težinu oni imaju ako se dogode kad igra hrvatska nogometna reprezentacija. Još je u svježem sjećanju neprimjerenost Joe Šimunića kada je na Maksimiru pozdravio navijače starohrvatskim pozdravom „Za dom“, na što su mu oni odgovorili sa „Spremni“.
Bio je to odgovor Joa Šimunića na provokaciju i vrijeđanje Hrvatske koja se prethodno dogodila u Beogradu na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Brazilu između Srbije i Hrvatske. Tada su srpski navijači pjevali četničke pjesme, izvikivali „Vukovar je Srbija“, a vrhunac je bilo paljenje hrvatske zastave, simbola svake države. Toj je utakmici nazočio ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, koji je poslije izjavio da nije vidio tu paljevinu, a nije ni u ime Hrvatske reagirao stavivši se u obranu nacionalnih interesa.
Odgovor navijača je dobio već na sljedećoj utakmici „vatrenih“. Tijekom dvoboja između Švicarske i Hrvatske, grupica navijača razvila je transparent na kojemu je pisalo „Hoćeš li to vidjeti?“ i uz povike „Ajmo ustaše“ zapalila zastavu Republike Srbije. Čin za svaku osudu. I za glasno reagiranje medija. Ali, to je izostalo. Sve je prešućeno. Da li zato da se ministra Željka Jovanovića ne bi dovelo u neugodnu situaciju?
Čovjek koji je obećao „isušiti močvaru“ u hrvatskom nogometu, odšutio je kukavički tu provokaciju namijenjenu upravo njemu. I umjesto da se, barem kao „neimenovani visoki izvor iz Vlade“ javi u novinama u kojima se inače javlja, on je, iako boravi u Rijeci, otišao saditi stabla podno Učke.(Giancarlo KRAVAR)
