Još 1999., kad je imala samo četiri godine, Yulia Moiseyenko putovala je s ocem vlakom između dva bjeloruska sela. Njezin je tata tijekom putovanja popio koju čašicu pa je zaspao, a kad se probudio, užasnuo se. Odjeća mu je bila krvava, a od Julije – ni traga ni glasa.
Policija je, logično, prvo posumnjala u oca, no kasnija je analiza utvrdila da mrlja od krvi nije Julijina. Kako je bio pijan kad je zaspao, njegov se otac nije mogao sjetiti je li se s kim potukao, ili nešto drugo, što je znatno otežalo rad policije.
Tražili su dijete po cijeloj zemlji, no svaka potraga bila je neuspješna. Julijina majka zalijepila je njene slike posvuda, pa čak i inzistirala da se presele, jer su živjele u blizini željezničke stanice, budući da nije mogla gledati vlakove kako prolaze.
S druge strane, iste godine, u gradiću Ryazanu, udaljenom čak 1.000 kilometara od Minska, na željezničkoj stanici pronađena je četverogodišnja djevojčica koja je znala izgovoriti imena mame i tate ali ne i odakle je.
– Tada nisam znala da sam iz Bjelorusije. Ne znam kako, ali držao sam pečat biblioteke blizu Ryazana, vjerojatno sam ga negdje pronašla. Zbog toga nitko nije mogao pretpostaviti da sam iz Bjelorusije, svi su mislili da sam iz Ryazana ili okolice-rekla je Julia, danas 24-godišnja djevojka.
Irina Alpatova, koja je imala sina sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, radila je u jednoj od gradskih ljekarni u Ryazanu. Jednom je rekla da će, ako njezin sin preživi, posvojiti dijete kao zahvalu Bogu. To se dogodilo. Otišla je u dom za nezbrinutu djecu, potražila bilo koje dijete, postupci u tadašnjoj Rusiji nisu bili tako zahtjevni kao danas, a dobila je Juliju.
Četverogodišnja djevojčica je zatim kroz razgovor provlačila putovanje vlakom, rekavši da je bila s muškarcem i ženom, da su spavali u napuštenim zgradama, prosili i skrivali se od policije te da su je ostavili na željezničkoj stanici u Ryazanu.
Julia je dobila prezime obitelji koja ju je posvojila, završila je školu, upisala farmakologiju i rodila dijete, a za sve to vrijeme biološka majka je nije prestala tražiti.
Jednog dana, razgovarajući s dečkom o svojoj prošlosti, Julia se začudila koliko su njezini roditelji bili nemilosrdni godinama kad je nisu tražili. Tada je njezin dečko otkucao nekoliko ključnih riječi na internetu: “nestala djevojka od četiri godine”.
Rezultati pretraživanja počeli su se nizati, međutim objavljeni su podaci o nestaloj djeci na teritoriju Rusije. Tada je Ilya, njezin dečko, proširio potragu na područje bivšeg Sovjetskog Saveza, a pojavila se Julia …
U isto vrijeme, dvoje mladih ljudi stupilo je u kontakt s policijom u Bjelorusiji, a nakon nekoliko dana stupili su u kontakt s Julijinom pravom obitelji.
– Pretpostavila sam da ih je policija obavijestila da ih tražim, ali sam oklijevala nazvati ih – rekla je Julia.
Nedugo zatim, dok je još skupljala hrabrost da ih nazove, zazvonio joj je telefon. To su joj bili roditelji.
– Prvo je nazvala žena i predala telefon mojoj majci. Plakala je i zahvalila obitelji koja me usvojila i odgojila sve ove godine. Bilo je jako emotivno – prisjeća se Julia prvog kontakta.
Ubrzo je s Ilyom krenula put Bjelorusije, a DNK test samo je potvrdio njihovu vezu.
Danas Julia još uvijek živi u Ryazanu, nema namjeru vratiti se u Bjelorusiju ali sada ima potpuno drugačiji život jer se svakodnevno čuje s roditeljima.
Okolnosti pod kojima je nestala, kao i krv na očevoj garderobi, još su neriješene.
