Home Mozaik Kako je izgledao polazak u školu u Jugoslaviji: djeca su išla sama,...

Kako je izgledao polazak u školu u Jugoslaviji: djeca su išla sama, torbe su bile lakše, a učiteljica je uvijek bila u pravu

1202
1

Kako je izgledao prvi dan škole, odnosno 1. rujna, u Jugoslaviji? Djeca su se više igrala, školske torbe s naljepnicama Mirka i Slavka bile su popularne među mališanima, djeca iz susjedstva išla su u školu u grupama, a učiteljica je uvijek bila u pravu.

Školske torbe bile su lakše jer je bilo manje udžbenika i bilježnica, a cijena im je bila povoljna i pristupačna. Djeca su bila vesela, bezbrižna, veselila su se školi, osim onog trenutka kada bi ih učiteljica za kaznu poslala u magareću klupu.

U školu smo išli u grupama, a igra i druženje bili su iznad svega. Roditelji nikad ne bi stali na stranu djeteta. Bilo je različitih pristupa profesorima i razredima, kao i razredima i školskim grupama…

U razgovoru za Startnews 50-godišnja Bojana Radić prisjetila se svojih školskih dana.

Bilo je svejedno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti, pred učiteljima, pred kolegama. 50-godišnja Bojana dobro se sjeća svojih školskih dana. Ponekad su djeca išla u školu sa sedam godina, a osnovno obrazovanje trajalo je osam godina. Prije početka nastave, prvog dana škole okupili su se prvašići iz kvarta i zajedno krenuli u školu.

“Više je bilo druženja vani, na otvorenom. Prije škole smo se srele na igralištu i tamo zajedno išle, poslije škole smo se opet družile”, kaže Bojana. Stoga su djeca išla sama u školu, roditelji ih nisu dovodili i ostajali su s njima.

Kad su došli u školu, obuli su papuče. Nije ih čekalo slavlje niti pjevanje pjesama, kao što je danas slučaj u školama. Uslijedilo je predstavljanje školskih pravila, a razlika je bila i u provjeri znanja. Ako se danas ocjene počinju dobivati ​​tek u drugom razredu, za vrijeme Jugoslavije školarci su ih dobivali već u drugom polugodištu prvog razreda. “U prvom smo polugodištu umjesto ocjene dobili pečate: pčelica je bila petica. U drugom polugodištu smo već bili ocijenjeni”, kaže Bojana.

Pritom naglašava da nije bilo najavljenih testova (kao danas): nastavnik vas je u svakom trenutku mogao pozvati pred ploču i provjeriti vaše znanje.

Učitelj je uvijek u pravu

Školska su pravila nalagala da ustaneš svaki put kad u razred dođe “drugarica”, kako su tada nazivali učiteljice. Tako su joj iskazivali poštovanje. Školska pravila također naglašavaju da je učitelj uvijek u pravu. Djeca joj nisu smjela ništa prigovarati niti joj biti neposlušna.

“Drugaričina riječ je bila svetinja. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta, protiv učiteljice, kao što je to danas slučaj. Ona je jednostavno mogla zapisati ono što si napravio u bilježnicu. Onda si to morao pokazati roditeljima. Ako si brbljao previše, ili nisu pazili ni na što tijekom sata, stali bi pred ploču za kaznu.”

Školski pribor nekad davno

Bojana se najviše sjeća školskih torbi iz tog razdoblja: “Najljepše torbe imala su ona djeca čiji su roditelji radili na njemačkom govornom području.”

Većina ih je nosila torbu marke Jugoplastika. Sve su torbe morale imati reflektore, kaže: “Prijatelji su me podsjetili na ovo.”

Torbe su bile četvrtastog oblika i puno lakše nego danas. “Imali smo manje radnih bilježnica, manje udžbenika… Naravno, morali smo ih kupovati, ali ne u tolikoj mjeri. A nisu bili ni toliko skupi”, dodaje Bojana.

Najskuplji školski pribor za vrijeme Jugoslavije bile su Jolli bojice. “Onaj koji je imao “Jollike” bio je kralj”, sa smiješkom na licu prisjeća se Bojan, objašnjavajući da su se u to vrijeme bojice ovog tipa mogle nabaviti samo u Njemačkoj. “Sjećam se da sam bila nevjerojatno oduševljena srebrnim i zlatnim bojicama. To je stvarno bilo nešto posebno. Ako su ostale bojice još bile cijele, srebrne i zlatne su već bile sasvim male, naoštrene, jer ih je koristio cijeli razred – svi smo ih dijelili , iako je u razredu bio samo jedan“.

Bojana se prisjeća i kako je koristila zaštitne folije za bilježnice i knjige. “Morali smo zamotati sve bilježnice. Roditelji su nam pokazali kako se to radi, a onda su djeca sama zamotala bilježnice”, objašnjava.

Bratstvo i jedinstvo

“Odgajani smo u duhu druženja. Druženje je bila ključna riječ”, objašnjava Bojana kako su si međusobno pomagale i rijetko je tko bio izguran iz društva. Ako je nekome trebala pomoć, drugi su rado pomogli. “Nitko nije bio istisnut iz društva. Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti: pred učiteljima, pred kolegama.”

Neke stvari se nisu toliko promijenile

Vjerujemo da je danas prvi dan škole puno drugačiji nego prije 40 godina. Međutim, neke stvari se nisu promijenile. “Kada smo krenuli u školu, osjećali smo se važnima. Bila je to velika prekretnica u životu”, objašnjava Bojana, a s njom bi se i danas složili mnogi prvašići.

(Yumama/Startnews, hr)

1 COMMENT

  1. 👍🤐🙈🙉🙊 polaslovenac uvede,slovencite razjebaše sos Šiptari u koje su se sipale pare ko u vreće bez dna.Verujem da i slovencite peru bulja posle sranje sa flašu “Ot tri srceta”.To sranje bre više niko ne pije kakoto ni donat ni fructal.Slovencite majstorite sos dogovoren rat od tri dani sa Srbite i majstori na razjebavanja sega što Hrvatsko.More bre plovci na 1 km 2 mora.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here