Usporedimo li zapadni svijet i Aziju, na primjeru ove ugroze, možemo jasno vidjeti koja je razlika u odgovornosti i razini inteligencije kod prosječnog građanina, poduzetnika ali i javne uprave. Za primjer ću uzeti Južnu Koreju koja je ipak demokratska država. Stvari su se počele mijenjati kada se je predsjednica ispričala narodu zbog nepripremljenosti i nedostatka svega onoga što je bitno u suzbijanju ove pandemije. I onda je njihova Uprava ubacila u 5. brzinu. Prioriteti su bili zaštitna oprema i testovi. U prvom valu, zaštitna oprema išla je prema onima na prvoj crti obrane, a kada je proizvodnja dostigla potrebnu razinu maske su se počele dijeliti besplatno građanstvu. Maske su drastično smanjile zarazu među stanovništvom da bi onda testovima imali vremena pohvatati one nosioce zaraze s nikakvim ili blagim simptomima i odvojiti ih od zdravog stanovništva. Po nekim stručnim istraživanjima njih je između 25 do 40% od ukupnog broja zaraženih.
Danas u Koreji svi idu u škole, restorane, crkve, kafiće, muzeje itd. Javna okupljanja su dozvoljena do 100 osoba, a najvjerovatnije će to biti povećano na 500 osoba. Svi su počeli raditi i ekonomija se polagano zahuktava. Bez obzira radi li se o poslu ili javnim okupljanjima obavezan je socijalni razmak i nošenje maske, čak i na otvorenim prostorima. U crkvama ljudi sjede u klupama s maskama i udaljeni su jedan od drugoga na razdaljinu koju su prepisali korejski epidemiolozi. Svećenik, koliko sam vidio, ne nosi masku dok govori u mikrofon ali ako ih je više onda su na sigurnom razmaku jedan od drugoga. Predsjednica kaže da za sada sve ide bez problema, ali da situacija ovisi o tome što rade druge zemlje. Drugi val pandemije ovisi da li virus još uvijek cirkulira po svijetu jer s globalnom ekonomijom on ne poznaje državne granice.
Prije nekoliko tjedana dobivam poziv iz firme i avionsku kartu za odlazak na posao u Brazil. Dolazi do prepirke između mene i managera. Odbijam putovanje jer nemam potrebnu zaštitnu opremu koju mi je firma trebala osigurati. Dobivam nekoliko mailova o tome kako oni prate preporuke WHO i mjere koje su poduzele avionske kompanije. Čovjek sam tehničke struke koji se donekle razumije u filtriranje zraka i strujanja u zatvorenom prostoru. Naprosto mi ne ide u glavu da se samo s osobnom higijenom mogu zaštiti od asimptomatskog nosioca virusa ako 9 sati sjedi blizu mene u avionu. To je samo jedna od velikih pogrešaka koje je napravila WHO. Njihov naputak da masku trebaju nositi samo zaraženi ljudi nepotrebno je odnijele na desetke tisuća života. Ako siješ zarazu tri dana prije simptoma, a da ne govorim o onima bez ikakvih simptoma, onda velika većina mrtvih u zapadnom svijetu idu njima na dušu. Azijske države ih itekako nisu slušale.
I dalje odbijem putovanje dok ne dođu maske koje sam sam naručio preko Amazona. Na svu sreću preko veletrgovine u Sisku nabavljam vrlo skupe KN95 maske i moje putovanje može početi. Jebeni Kinezi, uvalili nam virus, a sada im njihove maske plaćamo kao suho zlato. Na prvom letu dosta putnika, pola bez maske. Posada Croatian Airline pod kompletnom opremom uključujući i rukavice. Na drugom letu iz Frankfurtha, koji je isto tako dosta popunjen, imam srednji red s četiri sjedala. Stujardesa nas s maskom i rukavicama stavlja u cik-cik formaciju. Cijelo vrijeme nosim masku, zaštitne naočale i rukavice. Slijećem u San Paulo i na izlazu mi mjere temperaturu. Temperatura normalna pa me puštaju na domaći let za Rio. Avion krcat, a masa ljudi bez maske. Ako tamo nisam popušio koronu onda neću nigdje. Slijećem u Rio. I tamo mi mjere normalnu temperaturu i puštaju kroz kordon zdrastvenih radnika i policije do izlaza iz zgrade.
Ulazim u auto agenta koji stavlja masku i tako dolazim do hotela u elitnom dijelu Rija, Barra. Inače, zaraza je i počela u ovim elitnim dijelovima grada. Donijeli su je bogataši na povratku iz Evrope i Azije. Posluga iz siromašnijih dijelove grada onda je virus prenijela u svoje kvartove. Na kraju je sve to kulminiralo zarazom u favelama koji su sada korona “hot spot”. Posebno je nastradao sjever Brazila. Teško je riječima opisati što se tamo događa. Možda je dobro pročitati ovaj izvještaj Britanaca.
Na ulazu u hotel čeka me brazilska kolegica, bez maske, da potpišem papire za karantenu. Čitam pravila ponašanja. Sve dobro na papiru ali ako se okrenem oko sebe nešto mi tu ne štima. Imao sam razgovor prije polaska s našim epidemiologom u vezi prave karantene. Ovo ne miriše na dobro. Soba mi je na 11. katu. Ne ulazim u lift nego se penjem stepenicama, po preporukama Dr. Sc. Gorana Lauca. Sljedeće jutro spuštam se stepenicama do restorana. Ispred sebe vidim švedski stol i posluga bez maski i rukavica. Kao šlag na kraju, pomiješani smo s ostalim gostima. What a f…!
Momentalno prekidam karantenu i odlazim u supermarket i kupujem hranu za 7 dana karantene. Šaljem email u firmu da mi osiguraju bojler za vodu ili ću prvim avionom o vlastitom trošku napustiti Brazil. Dobivam bojler, a osoblju hotela naša firma donira maske. Room service sa zapakiranom hranom nije moguć jer nemaju dovoljno osoblja. Sada, da li je dio osoblja zaražen ili pobjegao, to nisam uspio doznati.
Na samom kraju karantene dobivam informaciju da je jedan naš offshore brod na putu za Rio. Kod par osoba su se razvili simptomi zaraze. Prije leta helikopterom prolazim brzo testiranje na covid-19, najvjerovatnije nepouzdanim kineskom testovima. Negativan sam i sljedeći dan letim s obližnjeg heliodroma prema svom offshore plovnom objektu. Prolazim brifing. Samo 5 dana moram nositi neku prozirnu smiješnu masku. Naši britanski HSEQ “stručnjaci” misle da smo svi čisti od virusa i da maske više nisu obavezne. Business as usual. Sljedeći dan stižu rezulati testiranja. Kolega Brazilac, bez simptoma, 11 dana je širio zarazu na brodu. Tek kada su drugi zaposlenici počeli pokazivati simptome zaraze bilo je kasno. Dio posade se u međuvremenu vratio u Evropu, a da nisu znali da su neko vrijeme proveli s tim Brazilcem. Do današnjeg dana 47 zaposlenika je zaraženo od ukupno njih 94. Najgore je prošao Medic koji je i najviše bio s zaraženima.
Vratimo se sada na onu moju smiješnu karantenu u hotelu. Nova posada je isto tako popušila virus u karanteni. Za sada njih trojca. Koliko znam imali su room service i nisu izlazili iz sobe. Koronu su mogli popušiti jedino u liftu bez maske ili u sobi od sobarice koja je čistila. Po protokolu moramo biti na balkonu dok ona čisti. Ja svoju sobu nisam dao čistiti. 3 sata sam nosio masku kada sam prvi put ušao u nju. Prozori i balkonska vrata su bili cijelo vrijeme otvoreni zbog provjetravanja.
Švedska je pustila da virus slobodno cirkulira među mlađim stanovništvom. Nju uzimam kao primjer. Koreanac nam sigurno neće donesti koronu. Recimo da Hrvatska bude korona free područje u sljedećih par tjedana. Ako ne pokrenemo gospodarstvo država će bankrotirati. Recimo da nam uleti par asimptomatičnih mladih Šveđana ili Hrvata koji tamo rade tokom ljeta. Mi smo na svom postrojenju, koje je na moru, imali do sada 47 zaraženih od jednog prenosioca zaraze. Svi oni su sada u karanteni i nisu otišli doma da ne zaraze svoju familiju. Osim onih koji su otišli prije izbijanja zaraze. Sada zamislite da zaraza izbije u hotelu ili firmi nakon 11 dana tihog širenja? Svaki dan zaposlenici idu doma, njihova djeca idu u školu, ili se druže s drugom djecom u mjestu svog boravka. O kojim brojkama zaraženih ovdje ćemo onda govoriti? Zatvoriti cijelu državu je bio veoma lagan posao. Pokrenuti je, bez da ponovo završimo u karanteni, biti će daleko teže. Stožer je slao kontradiktorne poruke o uporabi maski, kao i WHO. To bi nam se moglo obiti od glavu. Kaže jedan ugostitelj ‘koji gost bi želio da ga konobar poslužuje u maski? Ne znam za druge ali ja sigurno ne bih pio kavu na mjestu gdje konobar bez maske priča i poslužuje me. Ne hvala!
