Odluka Grada Rijeke da od 1. siječnja 2026. ukine smanjenu zakupninu za knjižare, uz istodobno zadržavanje olakšica za antikvarijate, možda je u startu zamišljena kao tehnička korekcija gradske politike zakupa. No način na koji je ta odluka objašnjavana javnosti – i naknadno branjenja – pokazuje kako se loša mjera, umjesto da se preispita, pokušava spasiti sve konfuznijim opravdanjima.
U tom procesu Grad nije samo izgubio komunikacijsku kontrolu, nego je sam sebe doveo u situaciju u kojoj argumenti međusobno poništavaju jedni druge.
Prva faza: „poslovanje knjižara nije ugroženo“
Nakon objave da se ukida umanjenje zakupnine za knjižare, dok antikvarijati ostaju zaštićeni, reakcije dijela javnosti bile su brze i očekivane. Knjižare su u Rijeci rijetke, ionako krhke i već godinama na rubu opstanka.
Odgovor gradonačelnice bio je hladan i tehnički: procjena je, rečeno je, da poslovanje knjižara više nije ugroženo kao ranije, zbog čega je donesena odluka o ukidanju mjere. Drugim riječima, mjera se ukida jer – navodno – više nije potrebna.
Problem je, naravno, što takva procjena nikada nije transparentno predstavljena, niti su javnosti ponuđeni konkretni podaci koji bi je potkrijepili. No to je tek početak.
Druga faza: otvoreno pismo i kulturni alarm
Nezadovoljstvo je kulminiralo otvorenim pismom autorica i autora koje smo objavili pod naslovom „Knjižare čine grad – gradom“, u kojem su upozorili da se ne radi o običnim poslovnim prostorima, nego o ključnim točkama kulturnog i javnog života.
Pismo nije bilo ideološko ni populističko, nego civilizacijski apel: grad koji sustavno gubi knjižare gubi dio svog identiteta. Očekivalo se barem priznanje da odluka ima šire posljedice, ako već ne i njezino preispitivanje.
Treća faza: „odluka nije bila zakonita“ – i potpuni apsurd
Umjesto toga, uslijedio je odgovor gradonačelnice Ive Rinčić koji cijelu priču odvodi u zonu apsurda. U njemu se, naime, tvrdi da odluka koju autori zagovaraju „nije bila zakonita“.
Tu dolazimo do ključnog problema.
Ako je odluka o smanjenoj zakupnini za knjižare bila nezakonita, zašto je identična odluka ostavljena na snazi za antikvarijate? Ako je pravni okvir bio sporan, onda je sporan za sve, a ne selektivno – ovisno o tome kome politički odgovara.
Grad se tako sam zapleo u vlastito objašnjenje:
najprije se mjera ukida jer „više nije potrebna“, a zatim se retroaktivno proglašava nezakonitom – ali samo djelomično.
Kad PR zamjenjuje logiku
U tom trenutku više ne govorimo o nespretnoj komunikaciji, nego o lošem PR-u koji pokušava prikriti lošu odluku, pa pritom proizvodi još veći problem. Umjesto da se kaže: „Pogriješili smo u procjeni i spremni smo razgovarati“, javnosti se nudi pravna magla koja ne izdržava ni elementarnu logičku provjeru.
Jer pravo ne funkcionira po principu „ovo je nezakonito, ali samo tamo gdje nam odgovara“.
Zaključak koji se nameće sam
Ako netko u gradskoj upravi ozbiljno smatra da je najbolji način obrane ove odluke kontradiktorno opravdavanje koje vrijeđa zdrav razum, onda problem više nije u knjižarama, nego u ljudima koji osmišljavaju i komuniciraju javne politike.
U svakom ozbiljnom sustavu, onaj tko lošu mjeru najprije brani slabom procjenom, a zatim je pokušava spasiti selektivnim pozivanjem na zakonitost, ne bi trebao voditi komunikaciju s javnošću. U protivnom, svaka sljedeća odluka riskira isti put: od sporne mjere – do potpune blamaže.
