Home Mozaik Kako su Riječani, Istrijani i Dalmatinci osvojili Artički ocean

Kako su Riječani, Istrijani i Dalmatinci osvojili Artički ocean

1127
1
Grupna fotografija posade polarnog broda Admiral Tegetthoff

Enrico Mazzoli je stručnjak za polarne ekspedicije i ličnosti koji su bile glavni organizatori tih ekspedicija. Prije nekoliko tjedana riječki dnevni list na talijanskom jeziku La Voce del Popolo je objavio intervju s Mazzolijem o Domenicu Lovisatu i njegovom istraživanju Ognjene zemlje. Sada je na redu još jedna avantura, opisana u daljnjem tekstu pod naslovom “Carl Weyprecht”, objavljenom od izdavača Luglio, koje je potpisao isti autor. Pitali smo Enrica Mazzolija tko je Weyprecht.

Grupna fotografija posade polarnog broda Admiral Tegetthoff

“Carl Weyprecht je bio Nijemac, tipični časnik austrijske mornarice tog vremena. Moramo reći da su prije 1848. godine većina oficira bili Mlečani, nasljednici Mlečanske republike. Nakon što su ’48. Prošli s Maninom (Daniele Manin, vođa venecijanske pobune protiv austrijske vlasti op.a.), Austrija je bila prisiljena otvoriti Pomorsku akademiju za cijelo Carstvo, također potičući prijam iz iz njemačkog govornog područja i ostatak Europe. Stoga smo se našli s raznolikim, europskim časničkim zborom, koji je u brodovima pronašao posadu sastavljenu od Talijana, Slovenaca, Hrvata…govorilo se bezbroj jezika. Weyprecht je u konkretnom slučaju bio Nijemac. U određenom je trenutku svog života zatražio i dobio državljanstvo Trsta, koji je u to vrijeme bio najkozmopolitskiji grad Carstva. U mornarici se u međuvremenu zaljubio u tematiku polarnih, zemljopisnih i znanstvenih istraživanja: imao je naprednu viziju o onome što proizvode dva pola, ponašajući se poput radijatora, stvarajući morske struje koje utječu na klimu cijelog svijeta. Stupio je u kontakt s njemačkim geografom Augustom Petermannom i počeo planirati austro-njemačku polarnu ekspediciju. Dogodilo se da su te ekspedicije između 1868. i 1870. godine ostvarile bez njega. Nije klonuo duhom, pronašavši tako podršku u Beču od pokrovitelja Hansa von Wilczeka, koji je ponudio financiranje ekspedicije. Brod je kupljen, zamišljen i izgrađen da se podiže iznad leda, a ne da ga drobi “.

Iz današnje distance možemo reći da je Weyprecht  imao pobjedničku ideju za tu ekspediciju?
“U austrijskoj mornarici, gdje je posebno posjećivao krug znanstvenih časnika, u to je vrijeme bio običaj koristiti usluge nordijskih posada za polarne ekspedicije. Smatralo se da je nemoguće da jadranski mornari mogu biti pogodni za ovu vrstu putovanja. Weyprecht ih je dobro poznavao i s pravom je vjerovao da su pogodni za istraživanje: ljudi sposobni izdržati vrućinu i sunce ljeti i hladnu ledenu zimu. U ovom izboru podržao ga je Heinrich von Littrow: važna ličnost, bivši ravnatelj Tršćanske akademije nautičke trgovine i promotor Astronomske zvjezdarnice, preselio se u Rijeku da bi postao lučki inspektor. Izuzetno cijenjen na Kvarneru, napisao je razne knjige o gradu; njegova kći, koja je živjela u Opatiji, bila je nadarena slikarica istarskih i dalmatinskih motiva; posljednjih godina u Rijeci je organizirana prekrasna izložba posvećena njemu”.

Napuštanje ledenjaka u Barentsovom moru

Pokušavamo shvatiti od koga je sastavljena posada Weyprechta čitajući stranice Mazzolijeve knjige. Časnik je bio uvjeren da su – piše autor – “Jadranski mornari bili entuzijastičniji i poduzetniji od Nordijaca, nisu pokazivali drskost i bili su manje ovisni o alkoholu. Posjedovali su onaj tipično mediteranski smisao za humor, toliko koristan da ne padnu u depresiju za vrijeme poteškoća “.

Weyprecht uvjerava svoju iscrpljenu posadu da nastave s povlačenjem

Ljudi iz našeg kraja

Noštromo je bio Pietro Lusina, dugogodišnji creski kapetan, mornari su bili Antonio Scarpa iz Trsta, Giuseppe Latkovich iz Plomina, Pietro Fallesich i Lorenzo Marola iz Rijeke, Vincenzo Palmich, Francesco Lettis i Giacomo Sussich iz Voloska, Antonio Zanintarin sa Hvara, Antonio Catarinich iz Lošinja, Antonio Lukinovich sa Brača, Giorgio Stiglich iz Bakra i brodar Antonio Vecerina iz Drage kraj Rijeke. Gospodar leda bio je Norvežanin Elling Carlsen, časnici su bili gotovo svi Boemci i Mađari, dok je Edmund Orel bio Moravčanin, nekoliko planinarskih penjača došlo je iz Tirola, te uz spomenuta 24 muškarca, doveli su devet pasa i dvije mačke.

„Za Hvaranina Antonia Zaninovicha – kaže Mazzoli -, znamo da se nakon ekspedicije preselio u Trstu, gdje je rođen njegov sin Giorgio, koji je postao arhitekt. Dizajnirao je ulaz u staru luku julijanskog grada, hidroelektranu, Časnički klub i druge prestižne secesijske zgrade, zapravo je bio eksponent međunarodne art nouveaua. Na kraju Prvog svjetskog rata dobio je zadatak obnove Gorice i Gradiške. Dolaskom Italije morao je emigrirati u Argentinu. Antonio Zaninovich s Edmundom Orelom, koji će kasnije biti direktor dvorca Miramare u Trstu, i s Juliusom von Payerom, voditeljem istraživanja kopna, dosegli su krajnji vrh cijele Euroazije, rt Fligely, ne bez zastrašujućih žrtava, prepunih smrtonosnih situacija. Eduard Orel je imao djecu. Edoardo rođen u Trstu, postao je talijanski državljanin nakon Prvog svjetskog rata. 1909. izumio je prvi aparat za realizaciju karata tehnikom fotogrametrije, pa je osnovao školu koja je školovala topografe iz cijelog svijeta. Poput Zaninovcha, koji je morao emigrirati, i njega su Trst i Italija potpuno zaboravili.  Spominje se 1977. godine u članku u lokalnom tisku povodom stote godišnjice njegova rođenja: rođena je ideja da se Institut geodeta imenuje po njemu; nakon stote obljetnice nitko nije ispoštovao obećanje.

 

Brod pod pritiskom ledenjaka

Vraćajući se posadi, iako mu pesimisti nisu davali nikakve šanse, umjesto toga pokazao je izuzetno sposoban. I sam Carlsen bio je zapanjen kako u dvije godine ekspedicije, s temperaturama koje su dosezale i -50 stupnjeva, mornari nikada nisu nosili krzno. Pokazali su uravnoteženo ponašanje, bili su odani dužnosti, nikada se nisu sukobljavali, povlačeći se s leda, kojem su morali proći nakon dvije godine ekspedicije, sudjelovali su u prisilnom maršu koji je izgledao beznadno, nikad nisu klonuli duhom i nastavili su u nehumanom kolektivnom naporu ka spasu. U to se vrijeme smatralo da je Arktički ocean bio plovni u ljetnim mjesecima, da se led topi zbog kontinuirane insolacije i da je stoga prolazak na sjeveroistok između Atlantika i Tihog oceana izvediv, iako s poteškoćama. Umjesto toga, dogodilo se da se čak i ljeti slatka voda sibirskih rijeka, dopirući do uvijek zaleđenog mora, nastavila učvršćivati led. Struja zaljeva zapravo na 80 stupnjeva zemljopisne ide u dubinu, ostavljajući stalni led na površini “.

Ekspedicija stoga nije uspjela u potrazi za sjeveroistočnim prolazom; u čemu je bila uspješna?
“Otkrivena je najsjevernija zemlja Europe koja je nazvana zemljom Franja Josipa. U to vrijeme ovoj zemlji nitko nije pridavao značaj. Nakon Prvog svjetskog rata okupirala ga je komunistička Rusija, nakon čega su uslijedili beskorisni prosvjedi Mussolinija, koji se hvalio pravima Italije jer ju je otkrio Trst. Posjedovanjem ovih teritorija SSSR je zauzimao važna polja metana i ugljikovodika.

U ekspediciji je također bilo moguće provjeriti apsolutnu valjanost broda koji, iako nije uspio u planiranom prijelazu, nije uništen pod pritiskom ledenjaka. Nažalost, zaglavljen je  u gomili leda, nije uspio ploviti prema otvorenom moru s druge strane Nove Zemlje (arhipelag otoka koji sada pripadaju Ruskoj Federaciji, dva glavna otoka odvaja Matočkin tjesnac, potez mora plitke dubine koji povezuje zapadnu i istočnu obalu, op.a), plutajući na ledu nakon što ga je posada napustila “.

Odjeća istraživača toga doba

Odvažan povratak
Nakon odvažnog povratka u civilizaciju Carl Weyprecht napisao je svom prijatelju Littrowu “Osjećam najveću radost za naše Kvarnerole… Želim da znate koliko su časnici i posada bili dobri kroz to razdoblje. Kakav kontrast s nediscipliniranim brbljanjem Hallove ekspedicije! U onoj ekspediciji je nedostajalo hrabrosti, bilo je pobuna i podlosti, u našoj ekspediciji je vladala harmonija, brza poslušnost, podređenosti ka cilju, u tako teškim situacijama, ponekad bez nade…Doći ću u Trst, Puli ili Rijeci, bit ću na raspolaganju vama i gradu, i svakako uz predavanje na njemačkom i talijanskom – ne smijte se – talijanski sam jako napredovao – sa svojim ljudima bio sam prisiljen razgovarati na talijanskom, razgovarati s njima, odgovarati, a nedjeljom čak i držati neku vrstu vjerskog obreda… ”.
Ekspedicija ga je skovala do nadnacionalne misli, za univerzalnost znanosti protiv nacionalističkih prepirki i ratova koji bi, kako se pokazalo kasnije, naštetilo svjetskom miru i znanstvenom napretku. (La Voce del Popolo, razgovarala Rossana Poletti, preveo na hrvatski Livio Defranza)

1 COMMENT

  1. Kad se već prevodilo na hrvatski jezik onda su se imena i prezimena mornara s istočne obale Jadrana trebala pisati u izvornom obliku.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here