Home Kolumne KOLUMNA: Kakav političar treba Hrvatskoj?

KOLUMNA: Kakav političar treba Hrvatskoj?

1454
1

polititian cut-1Gledajući trenutnu predizbornu kampanju gledamo na sceni različite političare. Svi imaju neku svoju strategiju kako se nametnuti i istaknuti. Žele nam dokazati da su upravo oni ti koji trebaju voditi Hrvatsku u svjetliju budućnost. Kakav političar treba Hrvatskoj – legitimno je i aktualno pitanje. Ono bi u trenucima ispunjavanja glasačkog listića trebalo biti svim biračima na pameti. Ali vidimo da nije tako. Nažalost, većinom smo osuđeni na šarlatane i prodavače magle. Takav tip prolazi. Imamo političara i stranaka napretek no rijetko se nađe neki vrijedan talent koji može nešto suštinski promijeniti u državi.
Iznad svega, treba nam političar koji ima pozitivne ljudske osobine. Karakterne osobine su osnova za sve ostalo. Iskrenost, marljivost, predanost, poštenje, pouzdanost, transparentnost, odgovornost su samo neke od poželjnih osobina. Bahatost, umišljenost i arogancija nisu dobri. Političara narod treba vidjeti kao jednog od nas. Istinski predstavnik naroda koji je došao do političke važnosti. Takav pojedinac osjeti bilo naroda i zna što narod želi.
25 godina gledamo laži i nerealna obećanja. Prije svakih izbora vodećim političarima teče med i mlijeko, a kako vrijeme prolazi narod i država su sve siromašniji. Od jedne srednje razvijene europske države spali smo među najsiromašnije u Europskoj uniji. To se nije smjelo dogoditi. Dogodilo se, barem dijelom, zbog niskog morala i lošeg kućnog i obrazovnog odgoja političkih vođa. Kućni, školski i vjerski odgoj nalaže da se ne krade. Korupcija i mito nikad se ne bi dogodili da postoji ta svijet o tome da krađa i otimačina nije dozvoljena. Jedan Sanader se nije smio dogoditi našoj državi. Upravo njemu su bila puna usta tradicionalizma, domoljublja, vjere i obitelji. Prozirna prijevara masa koje nisu znali prepoznati lažljivca i prodavača magle. Nije Sanader jedini. Hrvatska je puna sličnih političara od onih najviših razina vlasti do onih najnižih. Korupcija je rak rana Hrvatske. Uvijek će postojati korupcionaši no potrebno je masama usaditi u glavu da to nije dobrodošlo ponašanje. Trebalo bi uvesti žestoki represivni sustav koji bi oštro kažnjavao profitere i kriminalce. Poštenje i čist obraz su nešto što političar mora imati.
Političar treba biti predan „srcem i umom“ cilju i zadatku na kojem radi. Potrebno je vjerovati u neku ideju. Ne treba raditi 16 sati na dan kao Bandić već treba dobro izabrati kadrove koji će dosljedno i uporno provoditi zadanu politiku. Zapravo političari, barem oni na visokim funkcijama, trebaju biti dobri menadžeri. Ako su podređeni kadrovi dobro izabrani znanje samog političara (premijera, ministra) o nekom zadatku nije toliko bitno. Političar na položaju mora davati političku potporu i ulijevati sigurnost svojim suradnicima. Izgleda lako ali nije.
Ono najvažnije za jednog političara je politička ideologija. Iako se i HDZ i SDP i ostale vodeće stranke pozivaju na neku svoju ideologiju istina je da su u ideološkoj krizi. Svi provode neoliberalnu politiku. Provođenje takve ideologije je čisti pragmatizam. Nema istinskih uvjerenja. Zato su neoliberalizam i pragmatizam najlakša moguća rješenja. Politička ideologija je bitna. Da bi je neki političar mogao uopće posjedovati trebao bi imati političku inteligenciju. Za uspjeti u Hrvatskoj ne smije se pozicionirati niti apsolutno lijevo ni apsolutno desno. Neki balans bi morao postojati. Umjerenost ideja koje nisu konvencionalne. U sadašnjem dinamičnom svijetu klasične političke ideologije su zastarjele i ne mogu odoljeti svim izazovima kojih je iz dana u dan sve više. Kad su u pitanju stvari od nacionalne sigurnosti, nacionalnog interesa, tj. općenito zaštite kolektiva: naroda i države, političari bi trebali biti nacionalno svjesni. S druge strane, kad su u pitanju ekonomske i socijalne stvari i problemi političari bi trebali biti socijalno osjetljivi i trebali bi znati nešto o ekonomiji. Kad znamo kako hrvatski javni dug iznos 86% BDP-a ekonomsko znanje je prijeko potrebno. Socijalna jednakost i briga je vrlo bitna. Danas radnici, seljaci, trgovci i sl. nemaju političara s kojim bi se mogli poistovjetiti i prepušteni su nemilosrdnim poslodavcima.
Jedan takav balans između lijevog i desnog bi bio velikoj većini naroda prihvatljiv i poželjan. Narod je umoran od starih podjela koje odavno nemaju smisla. Priče o prošlosti trebalo bi izbjegavati. Političar koji bi imao modernu nekonvencionalnu fleksibilnu ideologiju i koji bi se bez predrasuda brinuo i za nacionalne i socijalne stvari trijumfirao bi na izborima. Takav jedan političar transparentno bi prezentirao javnosti svoje političke ideje i ciljeve. Svoj plan i program izložio bi kroz knjige, a ne samo kroz bezvezne knjižice od 4,5 stranica. Takvo nešto u Hrvatskoj nije viđeno već desetljećima.
Na karizmu ne treba zaboraviti. Ne treba biti posebno lijep, niti govoriti pet jezika, niti imati visok koeficijent inteligencije, ali karizma je neizostavna. Pod tim se misli na šarm, simpatičnost, pozitivne vibracije. Takvi elementi nadilaze fizičke i karakterne osobine pojedinca. Karizma je nešto nevidljivo, neopipljivo, van materijalno ali postoji. Na svakome tko se želi baviti politikom je da nađe način na koji će ju stvoriti. Jedni igraju na kartu smješkanja, drugi na govorništvo, treći na jednostavnost, četvrti na skromnost.
Hrvatskoj treba političar koji će konačno početi rješavati probleme koji se stalno trpaju pod tepih. Takav političar bi se trebao uhvatiti teška zadatka. Trebalo bi provesti mnogobrojne reforme od državnog uređenja, obrazovnog i ekonomskog sustava, pravosuđa, vanjske politike… Za takvo nešto je potrebno više od jednog mandata na državnoj razini. Da bi u tome uspio trebao bi imati veliku narodnu podršku, a to može samo način da napravi odmak od sadašnjih zamornih političara i njihovih neučinkovitih praksi. Trebao bi imati balansirane političke ideje koje bi bile prihvatljive svim slojevima hrvatskog društva. Hrvatska žudi za talentiranim i kreativnim političarem koji će joj donijeti revolucionarne promjene kroz legalne institucije. Izraz revolucionarne promjene zvuči možda radikalno ali da bi naša država konačno profunkcionirala nabolje i postala servis svojih građana, promjene bi trebale imati revolucionarni karakter. Ako se jedan takav političar uskoro ne pojavi teško nama. No, Hrvatska je puna ljudi koji bi mogli odgovoriti izazovu i donijeti nam bolje dane. Pitanje je samo hoće li se izboriti u političkoj areni i hoće li ih narod prepoznati. (Matija Šerić)

1 COMMENT

  1. Da li živimo u neoliberalizmu? Vodič za početnike
    Posted Sat, 04/02/2012 – 09:49 by Danijal Hadžović

    1. Minimalna država

    Neoliberali su zagovornici minimalne države “noćobdije”  čija je uloga da ograniči ljudsko ponašanje i tako sprijeći pojedince da narušavaju prava i slobode drugih. Država je samo zaštitno tijelo čija je osnovna uloga da obezbijedi okvir mira i društvenog reda u kome će građani živjeti načinom koji smatraju najboljim. Služeći se Lockeovom čuvenom izrekom, država radi kao noćni čuvar čije službe djeluju samo kad je ugrožen poredak. Zbog toga minimalna država, ima tri osnovne funkcije. Prije svega, postoji radi održavanja unutrašnjeg reda. Drugo, obezbjeđuje poštovanje ugovora, odnosno dobrovoljnih sporazuma koje su sklopili građani i, treće, pruža zaštitu od napada spolja. Stoga je institucijalni aparat minimalne države ograničen na policijske snage, sudstvo i neki oblik vojske. Privredne, socijalne, kuturne, moralne i druge odgovornosti pripadaju pojedincu, odnosno one su sastavni dio civilnog društva.
    Koliko ovakvih država u svijetu poznajete?
    2. Državna fiskalna disciplina
    Države ne bi trebale pretjerano zaduživati svoje građane i juriti budžetske deficite jer oni s vremenom vode u inflaciju i smanjenje produktivnosti.
    Koliko se ovo načelo primjenjuje u praksi prosudite na osnovu sljedećih podataka- javni dug SAD-a iznosi 95% BDP-a, Portugala 93%, Velike Britanije 75%, Grčke 142%, Italije 119%, Japana 220%, Njemačke 84%, Francuske 82%, Bosne i Hercegovine 39%, Hrvatske 58%, Srbije 40%.
    3. Mali porezi

    Neoliberali su pobornici vrlo malih, simboličnih poreza koji će biti dostatni za finansiranje minimalne države. Što je veća država, njena administracija i njena javna potrošnja, time je i potreba za porezima veća. Osim što su protivnici velikih poreza, neoliberali se protive i progresivnom oporezivanju, jer smatraju da je od nasilnog uzimanja novca građana, još nemoralnije kažnjavanje uspješnijih i sposobnih pojedinaca društva većim poreznim stopama. Većina država razvijenog svijeta primjenjuje progresivni porezni sistem, u SAD-u, koje se neopravdano smatraju prijestolnicom neoliberalizma, porez na dohodak se kreće 0-35%, a u Švedskoj se porez na dohodak penje čak i do 59%. U većini država Evropske Unije porezi na dohodak su veći od 30%.
    4. Privatizacija državnih firmi

    Ovo je jedan od rijetkih neoliberalnih principa koja je zaista i primjenjen u većini država, ali ne zbog slijepog slijeđenja neoliberalne ekonomske doktrine, nego prosto zbog činjenice da se javno vlasništvo u privredi nebrojeno puta pokazalo pogubnim. U suprotnom ne bi propao Sovjetski savez.
    5. Deregulacija

    Neoliberali se zalažu za potpunu deregulaciju tržišta vjerujući da je tržište u stanju da se samo regulira i da mu nisu potrebne nikakve dodatne državne intervencije i regulacije, te da su kupci ti koji trebaju odlučivati šta je kvalitetno za njih i koje će proizvode konzumirati. Kao najbolji primjer sušte suprotnosti od ovog načela možemo uzeti EU sa njenim silnim blesavim propisima, poput toga kojih dimenzija moraju biti banana ili jaje da bi se mogli plasirati na EU tržište, a da biste uopće i mogli prodati neki proizvod neophodno je dobijanje određenih certifikata. Neoliberalno? I ne baš?
    6. Mala javna potrošnja

    Neoliberali se zalažu za minimalnu javnu potrošnju, koja bi trebala iznositi svega nekoliko procenata BDP-a. Ali neka govore ponovo podaci. Javna potrošnja u SAD-u iznosi 39% BDP-a, Njemačkoj  44%, Italiji 49%, Švedskoj 53%, Danskoj 52%, Francuskoj 53%, Grčkoj 47%, Velikoj Britaniji 47%, Bosni i Hercegovini 50%, Hrvatskoj 41%, Srbiji 44%.
    7. Nemiješanje države u ekonomiju

    Jedno od temeljnih načela neoliberalizma je nemiješanje države u ekonomske tokove i procese, neoliberali vjeruju da je tržište u stanju da se samo regulira i da svaki vid državne intervencije dugoročno dovodi samo do slabljenja ekonomije i smanjenja slobode pojedinca. Nakon New Deala, nedavno spašavanje propalih firmi i banaka gubitaša, novcem poreskih obveznika, bilo je brutalno kršenje ovog osnovnog načela ekonomskog liberalizma i zapravo potez koji je daleko bliži socijalističkom vođenju privrede.
    Zato, sljedeći put kada čujete da živimo u brutalnom, surovom, divljem, nehumanom neoliberalnom kapitalizmu razmislite koliko to ima dodira sa realnošću i odlučite kome ćete vjerovati: televizoru i raznim socijalističkim i nacional-socijalističkim aktivistima i kvazi intelektualcima, ili pak svom zdravom razumu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here