Nažalost, otprilike 15 posto bolničkih liječnika prikupilo svu potrebnu dokumentaciju za odlazak na rad u inozemstvo, a trećina njih je već i realizirala tu svoju namjeru. Naravno da je situacija alarmantna jer smo i prije tih odlazaka imali kadrovski deficitaran zdravstveni sustav. Posebno je zabrinjavajuća dobna struktura onih koji odlaze. Odlaze mlađe kolege s kompletnim obiteljima što znači da se vjerojatno ne namjeravaju ubrzo vratiti. Sve to dodatno ugrožava perspektivu sustava već u bližoj budućnosti. Problem odlazaka nosi sa sobom uz golem financijski gubitak za državu i nemogućnost brze i adekvatne kadrovske obnove sustava. Po meni je ovo jedan od ključnih problema zdravstvenog sustava.
Opće prihvaćene europske norme ponašanja ukazuju nam da politika stručna pitanja treba prepustiti struci, jer se samo na taj način postižu optimalna rješenja na korist cjelokupnog društva. Svaka reforma koja nije usuglašena s onima koji je trebaju provesti u djelo unaprijed je osuđena na propast.
Nedostatak novca u hrvatskom zdravstvenom sustavu posljedica je više činjenica: visoke nezaposlenosti u društvu, relativno stare populacije, malih izdvajanja za zdravstvo, nerazumnih političkih odluka, neracionalnosti u vođenju sustava, nenamjenskog trošenja zdravstvenog novca, pogodovanja određenim interesnim skupinama. Prije svega treba imati na umu da je u Hrvatskoj zdravstveno osiguran gotovo svaki građanin, odnosno oko 4,3 milijuna ljudi, a da zdravstveni doprinos iz kojeg se financiraju zdravstvene potrebe svih osiguranih osoba uplaćuje svega 1,36 milijuna građana. Dakle, svega 30 % korisnika financira sustav za sve. Odluka aktualne Vlade RH o smanjivanju opće stope doprinosa za zdravstveno osiguranje s 15 na 13 %, koja je, nasreću, opozvana, oštetila je zdravstveni proračun za gotovo tri milijarde kuna. To je problem koji će morati riješavati i sve buduće vlade, jer to nije problem samo jednog mandata…..
Nadalje, svako društvo u tranziciji mora istovremeno imati i neki „osigurač“ da i oni najpotrebitiji imaju podjednako dostupnu zdravstvenu zaštitu. Trenutno stanje nije dobro. Sustav opstaje ponajviše zahvaljujući samoprijegoru i entuzijazmu zdravstvenih djelatnika. No, entuzijazam ima određeni vijek trajanja i čini mi se da on polako ističe. Zato velik broj djelatnika – i liječnika i medicinskih sestara napušta naš zdravstveni sustav i odlazi na rad u inozemstvo. To je ono što najviše zabrinjava jer to dugoročno ugrožava perspektivu našeg zdravstvenog sustava.
Liječnike se u sustavu može zadržati samo stimulacijom, a ne represijom. Poboljšanja stanja podrazumijevaju bolju organizaciju rada, sustavno omogućavanje stručnog usavršavanja, pravednije napredovanje u struci, poboljšanje radnih uvjeta, povećanje broja izvršitelja u sustavu, uvažavanje europskih kriterija vremensko-kadrovskih normativa u pružanju zdravstvenih usluga, porezne olakšice za rad u za život manje atraktivnim sredinama, stambeno zbrinjavanje, mogućnost dopunskog rada kod poslodavca iz iste djelatnosti a prije svega potpisivanje strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike i uključivanje liječnika u pregovaranje o uvjetima svoga rada
Na regionalnoj i nacionalnoj razini valja usvojiti zakone i izraditi pravni okvir za regulaciju zdravstvenog sustava kako bi se lakše nadziralo njegovo djelovanje. Preporuke za poboljšanje kvalitete zdravstvene zašite i funkcioniranja čitavog sustava zdravstva uključuju također i daljnji razvoj i ugradnju normi kvalitete u poslovanje zdravstvenih ustanova, poboljšanje informacijskih sustava kao načina promoviranja kvalitete funkcioniranja cjelokupnog sustava, osiguranje dovoljnih financijskih sredstava, ulaganja u prevenciju, razvoj indikatora kvalitete te sustava praćenja i evidencije radi omogućavanja brzog izvješćivanja. Nadalje, veća učinkovitost i kvaliteta sustava zdravstva mogu se postići i racionalizacijom kapaciteta, osobito bolničkih, racionalizacijom nezdravstvenih djelatnosti, poticanjem strateške alokacije resursa.
Zaključno, potreban je najširi društveni konsenzus svih koji učestvuju i kreiraju zdravstvenu politiku kako bi se mogle provesti zdravstvene reforme, jer se daljim neprovođenjem adekvatnih reformi dovodi u pitanje i temeljno ljudskih pravo naših građana na jednaku dostupnost zdravstvene usluge.
