Home Kolumne Kolumna Petra Ciganovića: Prikaze

Kolumna Petra Ciganovića: Prikaze

1503
3

“Sanaderov iznenadni i vjerojatno prisilni odlazak, koji je očito bio marioneta u njihovim rukama, poslužio je da baš bivši komunisti preuzmu potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom političkom strankom, premda su u njoj manjina.”

Na prvo čitanje, neinformiran čovjek pomislio bi da se radi o novom djelu književne fikcije nastalom na temelju događanja u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina i to iz žanra političke satire koja graniči s horrorom. Onaj drugi, koji barem površno prati zbivanja u ovom cirkusu iz prve će pogoditi da se radi o nekome tko dolazi iz organizacije koja je već stoljećima pravo oličenje demokracije, ljudskih i inih prava, organizacije koja je osnovana na učenjima „prakomunista“, točnije iz crkve.

Nije li, u ovom slučaju, katolička crkva organizacija koja djeluje po čisto vojnom principu subordinacije, u kojoj se vjeruje u nepogrešivost njenog trenutnog poglavara, koja zabranjuje sumnju u svoje dogme? Nije li ista ta crkva organizacija koja je stotinama godina mučila i spaljivala ljude koji se nisu slagali s njenim „učenjem“? I koja bi to činila i danas, samo da smije i da joj politika s kojom se sliže da dozvolu.

Ako ne iz prve, ali sigurno iz tri pokušaja, ovaj informiraniji čovjek će pogoditi i da se radi o glavnom uredniku nečega što se zove Glas Koncila, popu po „profesiji“, Ivanu Mikleniću. Nije to njemu prvi shizofreni ispad. Što se tom čovjeku događa u glavi teško je zaključiti, za tako nešto bi ipak na zidu trebalo imati diplomu specijalista za jedno područje medicine koje se bavi ovakvim stanjima.

Širok je dijapazon neprijatelja s kojima se crkva bori od svog osnutka, od politeista, sotonista, vještica pa sve do novovjekih komunista. Neprijatelji i programirani strah od istih su temelji na kojima crkva opstaje. Jednako jaki kao i temelji primitivizma i nekorištenja mozga u svrhu za koju se nalazi u glavi. Crkva je u tome jača, daleko jača, nego što su komunisti ikad bili u svojoj borbi protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja i to je upravo ono što crkvi najviše i smeta. Komunizam je, naime, izabrao krivi put pokušavajući religiju maknuti s važnih društvenih pozicija. Izabrao je put po kojem komunizam postaje skoro pa religija. Izabrao je kažnjavanje svojih neistomišljenika, istina ne tako drastično i dugoročno kao crkva i ne tako drastično u svim zemljama. I njegovi mnogi rukovodeći kadrovi ponašali su se upravo poput popova i proklinjali sve neprijatelje (ali to svi rade i u „demokraciji“). A zna se da „bog“ ne trpi konkurenciju, točnije ne trpe je njegovi ovdašnji zaposlenici.

Istina je da je religija opijum za mase, da se zbog religije i dan-danas ljudi mrze i ubijaju, da se religijom manipulira za potrebe vladajućih. I sve to u isto vrijeme dok se religije same nazivaju širiteljima ljubavi, tolerancije i mira. I tu je, dakle, komunizam napravio grešku u koracima. Religija se na marginu društva, gdje joj je i mjesto, može maknuti kvalitetnim obrazovanjem, odgojem, informacijama, micanjem crkve iz svjetovnih ustanova. Koliko god je svojim zločinima iz povijesti poneka religija zaslužili i zabranu, to nije put. Zabranjeno voće je najslađe, a božji zaposlenici jedva čekaju da postanu „mučenici“.

Komunizam je popularan kao babaroga u svim desničarskim i religijskim organizacijama, ali slučaj da religijska organizacija smjesti komuniste u vodstvo jedne desničarske stranke, vjerojatno još nije zabilježen. A u svojoj osnovi i komunizam i kršćanstvo imaju plemenite ideje, samo što ih uvijek isprostituiraju oni koji te ideje koriste da bi liječili svoje frustracije i psihičke poremećaje, kao i da bi došli do moći i novca. Gadno je to kada ti nešto što je mrtvo postane dežurni neprijatelj. Tako nešto koristi samo režiserima i scenaristima horror filmova, pa su teme vampira i zombija uvijek zahvalne, bili oni odvratni kao Nosferatu ili seks-simboli kao vampirčeki iz nečega što se zove Sumrak saga. Budući da Miklenić ne pripada tom fahu, ostaje zaključiti da čovjek ima gadnih problema. Možda je previše slušao Edu Maajku i njegove stihove „..mi smo prikaze, ne traži dokaze..“, ali ipak je vjerojatnija varijanta ta da se dnevno drogira dozom MPT-a i njegova revanja „..komunisti, ovi, oni..“.

Jednostavno je urnebesno zamisliti situaciju u kojoj se ostvare proročanstva crkve i Isus se vrati na zemlju. Miklenić i njemu slični prvi bi istrčali pred njega i rekli: „neće nama ovaj komunist govoriti što da radimo!“. (Petar Ciganović)

3 COMMENTS

  1. Kakvo brdo gluposti stavljenih na papir, pardon na web.
    Autor koji je očito zaljubljen u komunistički sustav za koji kaže da je u osnovi plemenit što je notorna glupost jer da je pročitao KAPITAL bi znao da je u osnovi komunizma klasna borba i to svim sredstvima uključujući fizičko likvidiranje klasnih neprijatelja, tu ne vidim plemanitost i takav stav komunizam približava više fašizmu i nacizmu nego nekakvom finom društvenom urađenju.

  2. Bravo Ciganoviću!!!
    Ovi komentari prije su presmješni….očito su zalutali na ovu kolumnu…..zbilj mi nije jasno kako je očito da je “Autor zaljubljen u komunistički sustav”…..čovjek samo kritizira,ništa drugo!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here