Postavimo si hipotetsko pitanje: “ Koja je razlika između nekoga tko je ispod stola dobio 100.000 Kn za “uslugu” ili nekoga tko je u predizbornim koalicijama s mizernih 1% potpore birača preko predizbornih koalicija osigurao sebi dobro plaćeno mjesto, slobodu kadroviranja u svom resoru, i to po nama dobro poznatom “rodijačkom modelu”, te pristup bankomatu koji se zove “razvojni“ proračun? Da li sam ja blesav, a oni “drugi” pametni, ili je obrnuto, ako tvrdim da se SDP-ovim i HDZ-ovim predizbornim koalicijama, pred očima javnosti odvija najveća legalna pljačka, ili bolje reći, uništavanje društvenog bogatstva, privatnog i državnog, koje se ikada degodilo u hrvatskoj povijesti?
Političko reketarenje
Na primjeru Radomira Čačića pokušat ću dočarati kako funkcionira mentalni sklop balkanskog političara. U Vladi pokojnog premijera Račana gosp.Čačić je bio Ministar prometa. Na posuđenom novcu i na velikim investicijskim infrastrukturnim radovima umjetno i kratkoročno pumpao je hrvatski BDP. Prodajom državnih firmi financirali su se nastali deficiti ili su financirani “stranački programi” kako bi se novac legalno usmjerio prema stranačkim simpatizerima (politički klijentelizam). Premijer Sanader je iz Čačićeve treće brzine ubacio u petu, da bi 2008. godine isti taj Sanader shvatio da smo u banani, te se elegantno povukao s broda koji tone. Nakon male pauze, gosp. Čaćić postaje Ministar gospodarstva i bahato najavljuje novi veliki ciklus državnih investicija u trenutku kada hrvatski dug brzinom svijetlosti galopira prema 90% BDP. Nakon kratkoročnog hlađenja u zatvoru “veliki” Čačić se vraća na političku scenu osnivanjem vlastite stranke s potporom biračkog tijela koja je manja od 1%. U svim normalnim zemljama ovakvog čovjeka bi poslali psihijatru. Koja “budala” osniva stranku i koje “budale” mu se pridružuju s potporom koja je na razini statističke pogreške?
Političari nisu budale
Niti je gosp. Čačić budala niti su oni koji mu se pridružuju veće budale od njega. Gospodin Čačić, i svi oni koji ga podržavaju, znaju da se u predizbornim koalicijama dijele kartice s pinovima koje daju pristup državnom bankomatu. U trenutku kada SDP-u ili HDZ-u zatreba taj 1% da bi zadržali ili zgrabili vlast, “veliki” Čačić će dobiti vlastito ministarstvo i njegovi ljudi će biti uhljebljeni, spašeni. Ne daj bože da se SDP ili HDZ preračunaju u predizbornoj matematici i da postizborno pokucaju “velikom” Čačiću na vrata. Možete li zamisliti Milanovića ili Karamarka kako ulaze u Čačićev “shooting” range. Na žalost Čačićev odstrel neće biti plaćen iz privatnih džepova Milanovića i Karamarka, nego će to biti plaćeno novcem za koji će biti smanjeno naše društveno bogastvo. Prema tome kada se šetate Rijekom ili bilo kojim drugim hrvatskim gradom i kada zavirite u svoje novčanike bilo bi dobro kada bi počeli shvačati uzrok svih naših problema. Takvih Čačića u hrvatskoj politici ima na bacanje.
I većina novinara je demokratski nepismena
U jednim od renomiranih dnevnih novina, pročitao sam članak kako bi gosp.Karamarko trebao već sada izaći s imenima ministara. Koliko je meni poznato HDZ još nije izašao s svojim izbornim programom, i koliko je meni poznato izbori se još nisu održali, niti je napravljen bilo kakav koalicijski sporazum. Prosto neshvatljivo da nakon 25 godina hrvatske demokracije hrvatski novinari još uvijek ne shvačaju demokratske standarde i demokratsku proceduru na parlametarnim izborima.
Predizborne koalicije su rak rana hrvatskog društva
Gotovo sve stranke i velika većina novinara su referendumsku inicijativu “ U ime obitelji” o zabrani predizbornih koalicija (zajedničkih lista) dočekali na nož. Ono što su demokratski standardi u velikoj većini razvijenih zemalja i ono što tim zemljama osigurava političku izvrsnost, a time i društveni napredak, stranke i demokratski nepismeni novinari u mainstream medijima sasjekli su u samim njenim korjenima. Ako se već toliko pozivamo na Njemačku i njenu demokratsku praksu i standarde, onda bi ti naši demokratski osvješćeni novinari morali znati na koji način i kada nastaju stranački izborni programi, tko ih piše i komu su namijenjeni, na koji način se slažu stranačke liste, koji ljudi dolaze na njih i zašto ne postoje predizborne zajedničke liste (predizborne koalicije) te zašto se o ministrima razgovara tek nakon sklapanja kolicijskog programa. Kada bi to shvatili i kada bi na taj način to objasnili hrvatskim građanima, ona bi gosp. Čačić i njemu slični stvarno bili budale kada bi išli osnivati stranku s potporom biračkog tijela koja je manja od 1%.
